Poštovaoci najslavnije srpske slikarke dvadesetog veka, Olje Ivanjicki, imaju priliku da osete deo njenog sveta, izloženog u Istorijskom muzeju Srbije. Sveta koji je stvorila za sebe. Ličnog, intimnog i neponovljivog. Sveta u kom je živela i stvarala.
„Ja ne idem za uspehom, nego za trajanjem, ne samo dok sam tu, nego i kad neću biti tu. Da sve ostane i traje. To je moj put“, govorila je slikarka Olga Olja Ivanjicki čiji život i stvaralaštvo su još jednom pred publikom koja ju je volela, a ona tu ljubav uzvraćala. Postavkom u Istorijskom muzeju Srbije pod nazivom „Zaostavština Olje Ivanjicki” suočeni smo sa ličnim i neponovljivim svetom one koja je rekla „Videla sam pre i posle“ dok je u svom domu – ateljeu na Kosančićevom vencu doticala kosmos, postajala Leonardova kći, stvarala ONO zbog čega je u izboru Međunarodnog biografskog centra iz Kembridža postala „Vodeća živa legenda sveta za 2001. godinu”.
U šoljici ruske carice Katarine Velike – jagodama sa šlagom služila je odabrane i voljene, nikad ne pominjući da su za njenim slikama posegnuli Rokfeler ili pak Sofija Loren i Karlo Ponti… Žar ptica, stara skoro pet hiljada godina, od jednog komada kamena, možda baš s Darijevog uzglavlja izronila je iz njene kolekcije, a u domu joj je bila na crnom stolu okrenuta kao pozdrav, pratnja onih koji ulaze u njen hram…
Nezapamćeni su bili redovi kada je postavka premijerno ovog proleća otvorena, kao deo potvrde trajanja i prisustva umetnice i intelektualke, magične žene, kojoj su za života mase pravile prolaz jednom rečju : „Olja“. Svi poštovaoci jedine dame Mediale, kao i oni koji tek kroče u Beograd, do novembra će imati mogućnost da se suoče s njom i bogatim svetom koji je stvorila za sebe i ostavila nam ga u nasleđe.
Na postavci u Oljinu čast izloženo je skoro 200 njenih radova – slika, skulptura, crteža, grafika, deo kolekcije antikviteta, voljena „staklena bašta“, lični predmeti koji su činili svakodnevicu slavne slikarke, rođene u Pančevu u porodici ruskih emigranata. Savršen način da se, na jedan umetnički profilisan i estetizovan način, savremenici približe samoj ličnosti, njenom ukusu, navikama, nadrealnim temama njenog slikarstva, nesvakidašnjoj ekscentričnosti i ekstravaganciji.
Nikada nije izgubila status jednog od simbola superiornog, kosmopolitskog, urbanog i evropskog Beograda, koji je volela iznad svega i u najelitnijem društvu njujorške Pete avenije znala da kaže: Najsrećnija sam kad ugedam Brankov most.
autor: Dragan Milivojević