Slikarka Ana Petrović otkriva kako je teklo oslikavanje čarobnog grada Emira Kusturice što joj je otvorilo vrata svetskih galerija i potvrdilo njen umetnički credo
Ljubav je stalni motiv u njenom slikarstvu. Jaka emocija koja pokreće stvari, unosi dinamiku, stvara intenzivni dijalog boja i oblika. Slikarka Ana Petrović voljena je od istoka do zapada a razlog za to leži u samoj osnovi njenog odnosa prema umetnosti. Naime, stvaranje smatra neodvojivim od emocije, delo je poligon za govor osećanja. Tako je nastalo i ono što smatra remek-delom svog života – oslikavanje Mećavnika po želji i u saradnji sa Emirom Kusturicom.
Oslikali ste ceo Mećavnik što je i umetnički i herojski poduhvat. Čime vas je ovo mesto impresioniralo?
Mećavnik je energija Emira Kusturice, onda on taj čarobni prah svoje kreativnosti posipa po svojim saradnicima… Neko prepozna magiju, neko ne. Imala sam sreće da smo se razumeli od samog starta i da nikada nisam uradila nešto što mu se nije dopalo. Herojski poduhvat je zaista dobra reč za sve one napore koje smo svi u tu lepotu ulagali. Trudim se da imam još puno takvih poduhvata u životu, ali Mećavnik je moja prva i najveća ljubav.
Gde ste pronalazili inspiraciju za jedan ovakav poduhvat? Koje teme i motivi dominiraju na slikama?
Inspiracije je bilo svuda. Kada slikate po ceo dan i u nekom ste obliku stvaralačkog karantina, ideje naviru. Naravno i
profesor Kusturica je imao odlične sugestije. Zato je sve ispalo tako dobro.
Kako je izgledala saradnja sa Emirom Kusturicom? Kako je izgledala njegova vizija oslikanog grada?
Brzo, energično, naporno, ali nestvarno. I dan danas ne mogu da verujem da sam ja bila ta odabrana osoba. Ne zato što je on Emir Kusturica i što je veliki umetnik, već zato što je život i rad uz njega kao dvadesetčetvorosatna umetnička i životna infuzija.Verovao je u mene, imala sam potpunu slobodu i ta ideja da Mećavnik bude oslikani, ušuškani grad kulture i hedonizma je bila dobra zamisao. Kasnije se moralo prilagođavati i biti realniji, ali eto, bajkoviti grad i dalje funkcioniše.
Izlagali ste širom sveta, a u Americi posebno. Kakve su reakcije na vaše postavke budući da je jezik likovne umetnosti univerzalan i ne poznaje ograničenja?
Ljubav i umetnost su univerzalni jezici. Reakcije na moje slike su uglavnom svuda u svetu iste. Svi vide da sam iskrena i svi sa blaženim ili širokim osmehom prihvataju moje radove. Ljudi jako vole moje slike. Vole ih romantične žene i ozbiljni, nežni, poslovni muškarci.
Da li je likovnom umetniku teže nego recimo piscu da unese nešto lično i intimno u svoj rad?
Mislim da ni jedne umetnosti ne bi bilo bez ozbiljnog uplitanja emocija u celu priču. Ni jednu sliku nisam naslikala tek tako, za novac ili iz bilo kog drugog razloga. Svaka je nastala iz dubine mojih osećanja. Nekada tema nije moja, nekada me nečija fotografija inspiriše ili film, knjiga. Ali da nema tog ličnog, intimnog, umetnosti ne bi bilo.
Kakav je vaš odnos prema tradiciji?
Vrlo sam vezana za tu priču. Tradiciju poštujem iz potrebe da je ne zaboravimo. Lepo je da čovek ipak nešto poštuje. Pa ne moramo baš sve da zaboravimo.
Koliko dovoljno poznajemo tradiciju, a koliko zapravo baratamo opštim mestima? Šta je za vas u srpskom nasleđu najinspirativnije?
Mlađe generacije sve manje znaju. Ali je šteta. Jer ne samo u umetnosti, srpska tradicija može da inspiriše u svim oblastima života. Kada bi se na nju osrvnuli više, učili bi i iz dobrih i iz loših primera. Mene inspiriše sve. Arhitektura, običaji, hrana, mentalitet, fizionomije, naivna umetnost, učeni ljudi, mali čovek, velike ljubavi. Srbija je veliko bogatstvo. Samo treba da sačekamo da stasaju nove generacije onih koji se više neće stideti porekla, već će svesno povezati tradiciju, mentalitet i svoje talente u korist boljitka i napretka ove naše lepe zemlje. Onda će sve biti drugačije. Tada ćemo znati sa sigurnošću da je ljubav pobedila.
autor: Miloš Paripović