Mumija staroegipatskog sveštenika Nesima, koja je krajem XIX stoleća pristigla u Srbiju, izložena je za javnost u prostorijama beogradskog Filozofskog fakulteta
Ima Beograđana koji tvrde da su još ranije načuli da se negde, u nekoj srpskoj riznici, čuva telo mumije davno pristigle iz Egipta. Za većinu je ova priča ipak veliko iznenađenje, i teško je razlučiti koje otkriće je zanimljivije – to što postoji beogradska mumija, ili to kako je ovde dospela. Prema verodostojnim podacima, egipatska mumija je iz čuvenog Luksora poštom stigla u srpsku prestonicu 1888. godine. Pošiljalac iz “zemlje Misirske” je bio gospodin Hadži Pavle Riđički. Postoje podaci o gospodinu Riđičkom, avanturisti iz Mokrina, kao i o mumiji koju je kupio na poklon svojim sunarodnicima, i na osnovu njih se može reći da su i ovaj veliki dobrotvor i njegov neobični dar bili nepravedno zaboravljeni. Nedavno je konačno u okviru arheološke zbirke u prostorijama Filozofskog fakulteta u Beogradu postavljen sarkofag u kome se čuva telo mumije stare 2.300 godina.
Tokom svog boravka u Egiptu, Riđički je na bazaru kupio mumiju sveštenika u sarkofagu, što je u to vreme bilo uobičajeno, i poslao je za Srbiju. Ona je prvobitno bila izložena u zgradi Zadužbine kapetana Miše Anastasijevića, gde se nalazila do austrougarskog bombardovanja. Činila je i stalnu postavku Muzeja kneza Pavla, a posle Drugog svetskog rata je preseljena u zgradu Uprave fondova, današnjeg Narodnog muzeja. Zatim se mumificirano telo starog Egipćanina seli u Crnu Goru, kao pozajmica Galeriji umetnosti nesvrstanih zemalja u Podgorici. Čuvana je u tamošnjem depou, jer se nije uklapala u socrealistički duh postavke galerije. Na zahtev Katedre za arheologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, pokrenuta je inicijativa da mumija bude ustupljena fakultetu u obrazovne i studijske svrhe, te je sarkofag 1992. godine prenet u Arheološku zbirku Filozofskog fakulteta, gde je i danas.
Kada su sprovedene DNK analize i ispitivanje skenerom i rendgenom, potvrđeno je da je u pitanju telo muškarca visokog 165 centimetara, koji je živeo u ptolomejsko doba, to jest u IV veku stare ere. Živeo je oko 50 godina. Od unutrašnjih organa sačuvano je srce, a mozak je izvađen, i to kako se ranije radilo – kroz nozdrve. Ime čoveka koji na Filozofskom fakultetu mumificiran leži u kovčegu od tamarikovog drveta bilo je Nesmin. Poznata su i imena njegove majke Čai-Hator-Imu, kao i da je u Harmu svirala sistrum, instrument sličan cimbalu, zatim ime oca Unefer, i dede koji se zvao Džed-Hor. Nesmin je za ovozemaljskog života, kao i svi muškarci u njegovoj porodici, služio kao visoki sveštenik u hramu boga Mina, egipatskog božanstva plodnosti. Otuda i Nesminovo ime, koje ima značenje “onaj koji pripada Minu”. U kovčegu su pronađeni drago kamenje, zlatni nakit i amajlija koja predstavlja boginju Maat, egipatsko božanstvo otelovljenja pravde, istine i kosmičkog reda, potom srce Ib i egipatsko Udžat oko, simbol zaštite i kraljevske moći.
Nesmin leži na leđima, sa rukama prekrštenim na ramenima, a na noktima se i dalje mogu videti naznake zlata. Kovčeg je oslikan, a ispod okovratnika smešten je i lik boginje neba Nut raširenih krila. Egiptolozi tvrde da je ova mumija jedinstvena u svetu, jer je uz nju, ispod ruke u blizini srca, pronađen i svitak papirusa. U pitanju je staroegipatska Knjiga mrtvih.
Gospodin Riđički, utemeljivač egiptologije u Srba
Lik pustolova koji u XIX veku plovi od Severnog pola do Afrike, preživljava brodolom, iskrcava se u Kairu i smuca po orijentalnim bazarima, teško se uklapa u profil bilo koga sa južnoslovenskih prostora. Setimo se da se u to vreme Južni Sloveni bore za nezavisnost, a oni koji su je se poput Srba malo pre toga i dokopali jedva da su putovali s juga na sever tek osnovane kraljevine – naročito ne u 82. godini, koliko je imao gospodin Riđički kada je stigao u Kairo!
Na krovu lađe, zagledan u sazvežnje iznad severa Afrike, dočekao je Bogojavljanje 1888. godine. Kad je stigao u Kairo, iznajmio je zaprežna kola koja su ga vozila do piramida u Gizi. Pogled na monumentalne faraonske grobnice nije mogao da zadovolji Pavlovu radoznalost. Uspeo se na Keopsovu piramidu, o čemu je potom i pisao: “Ova piramida na sredi, u razmaku pet-šest hvati od zemlje, ima ulazak u unutrašnjost. Dosta je čemerno bilo i do ovog uzlaska uspuzati se uz pomoć beduina. Unutra se pak mora stepenicama spuštati, pa se onda ide horizontalno s jednom rukom uprevši se o vrat prednjeg beduina, a s drugom držeći se ostrag drugog beduina. Kad se na mesta dođe gde se ne može uspravno ići, mora se sesti na pesak, a prednji beduin me vukao za noge, a stražnji gurao napred.”
Pavle je slao pisma sa hodočašća u Svetu zemlju, i sa putovanja po Siriji, Libanu, Turskoj, Kipru i Grčkoj, Italiji. Njegovi putopisi su, osim, naravno, retkim istraživačima, ostali nepoznati.