Pozorišni sadržaji nisu samo povod da se deca na određeno vreme zabave već predstavljaju put za kreativno i ispravno razumevanje sveta koji okružuje najmlađe. Uticaj pozorišta na dečiju maštu je ogroman. Kao i svih narativnih formi – televizije, filma, video-igara, dečje literature. Igrani sadržaji, dakle formati sa fabulom sastavljenom od likova i zapleta, izazivaju prvenstveno emotivnu, a potom i racionalnu reakciju najmlađih. Zbog toga se, prilikom odabira sadržaja – od bajki koje će im drugi čitati do lutkarskih i pozorišnih predstava – vodi računa o uzrastu i zrelosti deteta. Uostalom, medijski sadržaji podležu klasifikaciji u odnosu na decu i adolescente, kao osetljive grupe, te stoga moraju imati upozorenje o zabrani i roditeljskom nadzoru za konzumente određenog uzrasta.
Kada je o pozorištu reč, na prvom mestu je kreativna animacija – razvijanje sposobnosti najmlađih da prate radnju određenog vremenskog trajanja, da se zainteresuju i odrede u odnosu na likove.
To je neophodna uvertira koja gradi teren za emocionalnu reakciju – vezivanje za samu radnju i njene aktere. Zbog toga su u bajkama, kao prvim fiktivnim sadržajima sa kojima deca dolaze u dodir uz, naravno, roditeljsku pomoć i interpretaciju – stvari postavljene tako jasno i veoma polarizovano. Na jednoj strani je dobro, na drugoj zlo, i nikakve nijanse ne postoje. Valeri u karakterima, psihološki prelazi, složenija struktura događaja i likova su ono što dolazi kasnije. U oštroj suprotstavljenosti crnog i belog nastaje prostor za edukativnu, odnosno etičku dimenziju svakog sadržaja, a pozorišta prvenstveno. Jer, od antičkih vremena, pozorište nosi sa sobom etičku dimenziju kao “škola morala”, a etička spoznaja je najvažniji uslov dramske katarze.
Na taj način se pozitivan uticaj teatra, od najnaivnijeg do kompleksnijeg, zaokružuje. Vaspitna dimenzija, bazirana na uočavanju dobrog i prepoznavanju lošeg, je završni deo tog procesa. Pozorišne predstave podstiču dečju maštu, razvijaju smisao za detalje, utiču na napredovanje u koncentraciji, bogate vokabular deteta i razvijaju njegovu etičku stranu. Pozorišni narativ, baš kao i ples, muzika, igra – jeste način na koji se razvija spoznaja te vrste. Svet u očima deteta mora biti zabavan, jasan, razumljiv, kako bi bio i shvaćen i prihvaćen na pravi način.