Svaki grad ima svoj poseban kutak. To je ono mesto gde se najbolje provodite uz pomoć nekog lokalca. U Rio de Ženeiru su to favele, možete da ih vidite izdaleka, ali da biste zaista prošetali tim uzbudljivim putanjama treba neko da vas sprovede. Takvo mesto ima i Beograd. Ne na taj način opasno, ali vrlo uzbudljivo. Da biste na pravi način prokrstarili Dorćolom, treba da poznajete nekog ko će vas spustili tim ulicama, do Dunava.
Samo ime Dorćol znači raskrsnicu četiri ulice, a odnosi se na raskrsnicu ulice Cara Dušana i ulice Kralja Petra, odnosno Dubrovačke. Reč potiče iz turskog jezika: dort – četiri, jol – put. Kao severno podgrađe, u srednjem veku je bio glavni deo gradske varoši. U vreme turske vlasti, centar Beograda, glavna ulica, odnosno čaršija (baščaršija) je bila današnja ulica Cara Dušana. Ta ulica je ostala glavna sve do druge polovine 19. veka. Na dorćolskoj padini su bile kuće u vreme austrijske i turske vlasti. Na vrhu brda su bile bašte, baš tamo gde je sada Knez Mihailova ulica. Sve najvažnije kuće u gradu nalazile su se na Dorćolu. Tu se istorija preliva po ulicama.
Kad su Austrijanci početkom 18. veka osvojili Beograd, najpre su počeli da tadašnju tursku kasabu pretvaraju u modernu zapadnjačku varoš, a najviše izmena pretrpeo je Dorćol, gde su tih godina doseljene 333 nemačke porodice. U vreme turske vlasti, na Dorćolu su živeli Turci i drugi muslimani. Bilo je i Jermena. U jednom delu Donjeg Dorćola, ispod Dušanove ulice, bilo je dosta Jevreja. Jedna od ulica nosi i naziv Jevrejska, gde se nalazila jevrejska mahala. U mnogim svečanim prilikama, o praznicima, kroz Jevrejsku ulicu su prolazile svečane povorke u kojima su se ponekad nosile relikvije iz obližnje sinagoge.
Nepregledan je spisak zdanja u ovom kraju: od najstarije kuće u Beogradu Elijasa Flajšmana, bogatog majstora remenara, koja je podignuta između 1724. i 1727. godine, kao jedan od prvih objekata koji su izgrađeni u vreme austrijske okupacije Beograda, pa do Kapetan Mišinog zdanja i kuće Stevana Mokranjca.
Nepregledan je i spisak čuvenih stanara ovog beogradskog kraja, od Karađorđa i kneza Aleksandra Karađorđevića, pa do Meše Selimovića i Svetlane Velmar Janković.
Na Dorćolu, iliti, slengovski rečeno, Dorčolu, osmeh se retko pokazuje, ukoliko nije skriven u tami nekog kluba. Čak i tada ga treba izvući, posle nekoliko čaša užitka. Urbani bezobrazluk se nosi na reveru. Ali zato kad je frka, Dorćol je tu.
O njemu su pisali, i u njemu živeli, i Tirke i Luna Lu, imao sam prilike da mi oboje budu vodiči, svako na svoj način. Malo je reći da je bilo uzbudljivo.
Najjača bleja je na Dorćolu, jer to je negde delimično uspavan kraj, ispod čijih ulica se krije eruptivni vulkan. A kad proključa – spasavaj se ko može.
Beograd, kao jedini veliki grad na ovom podneblju, isparcelisan je po opštinama. I svi se palanački gledaju i preispituju, podignutiih obrva, “odakle si”. Kad kažeš, čak i ako slažeš, “sa Dorćola”, onda je sve u redu. Uostalom na Dorćolu je i jedinstveni Zoološki vrt.
Photo: Jovan Praštalo
Ovde buja flora i fauna. Ulice Dorćola su stanište karakterističnih ptica urbanih centara, kao što su domaći golub, crna crvenrepka, gradska lasta, vetruška, domaći vrabac. Dorćolski kej se delom nalazi nasuprot Velikog ratnog ostrva, pa se uz njegove obale mogu videti brojne vrste vodenih ptica.
Ovo urbano jezgro grada je danas stecište umetnika, ljubitelja noćnog života, gradskih blejača, na Dorćolu je moguće završiti sve moguće šeme, od nabavke umetnina do pronalaska sagovornika na svaku temu, a nekad je dovoljno samo šetati ovim snenim ulicama i životne putanje će vam se otvoriti same.
Autor: Aleksandar Đuričić