Miljana Nešković, novinarka Remindera, bila je među prvim gostima novootvorenog InterContinentala u Ljubljani, zaljubila se u ovo mesto i vrlo joj je teško pala činjenica što ne može tamo da ostane da živi. Svoju tugu nekako je kanalisala pisanjem ovog teksta.
Foaje uređen u eklektičnom stilu mirisao je na med. Brzo sam dobila karticu za sobu i lift me je odbacio do mog 11. sprata. Nisam mogla da pogrešim, bezbednosni sistem lifta se otključava karticom i može vas odvesti samo do sprata vaše sobe ili do zajedničkih spratova. Nisam se ni zbunila, zato što mi je osoblje hotela sve do tančina objasnilo. Ne znam kako su ih okupili, ali nikad nisam videla tako mnogo divnih i predusretljivih ljudi na jednom mestu. Razmaze vas za 15 minuta.
InterContinental u Ljubljani otvoren je svega desetak dana pre našeg čekiranja, pa je ceo luksuzni doživljaj imao dodatnu draž. Tu sam bila u jednoj od 165 glamuroznih soba sa najudobnijim krevetima na svetu, smeštena u pompeznoj kuli usred Ljubljane, sa pogledom na ceo grad i na Alpe.
Nakon što sam prostudirala sve detalje majstorski urađenog dizajna enterijera sobe, napunila sam kadu i dohvatila se telefona. U takvoj divoti treba uživati sa omiljenom osobom, makar ona bila i na sasvim drugoj geografskoj širini i dužini. Suptilan miris meda i dalje je bio prisutan.
Probudila sam se u sedam sledećeg jutra, sasvim odmorna. Noć pred put nisam spavala uopšte, a kad tako zaginem, uglavnom mi treba nekoliko dana da se oporavim. No, bila sam kao nova. Kasnije tog dana, na konferenciji priređenoj za posetioce hotela iz medija, dakle za nas, saznala sam da to nije slučajno. Naime, InterContinental ima posebne standarde po kojima se izrađuju njihovi kreveti, i čitava jedna nauka posvećena je spavanju. Posteljine, miris sobe, mekoća jastuka, jorgana i dušeka, zavese koje ne propuštaju svetlost i besprekorna zvučna izolacija sobe omoguće vam da se zaista odmorite za svega nekoliko sati. Imalo je smisla. Između ostalog, postalo mi je jasno kako svi oni genijalni milijarderi, poput Elona Maska, uspevaju da toliko rade i spavaju po pet sati. U takvim uslovima, pet sati sna je bolje nego deset sati sna u uslovima koje imamo mi, inače „obični smrtnici“.
Došao je trenutak da otkrijem restoran B, o kojem sam toliko slušala. Smešten je na 20. spratu hotela. Kreativni koncept ovog restorana je postavio italijanski šef Alfredo Ruso, nosilac prestižne Mišelinove zvezdice, a svoje iskustvo deli sa Executive Chefom restorana B, Komnenom Bakićem i ostatkom kuvarskog tima.
Kako kažu da se prvoklasni kuvari testiraju tako što im tražite da naprave jaje, rešila sam da doručkujem upravo jaja. Da vidim i to čudo. I videla sam. Dobila sam porciju najsavršenijih poširanih jaja sa rukolom koje sam ikad jela, a prilični sam manijak za poširanim jajima. Nešto kasnije, u vreme ručka, otkrila sam novo ludilo, kad nam je poslužen čuveni goveđi jezik, inače jelo koje je dobitnik Mišelinove zvezdice. Imao je ukus dobro začinjenog luksuza. Ide odlično uz vino.
Vrhunac mog putešestvija bezobzirnog uživanja bio je u spa centru, naravno. Smešten je na 18. spratu. Iz toplog đakuzija puca pogled na, tih dana tako surovo prohladnu, ali opet, prelepu Ljubljanu. U jednom trenutku mi se blokirao nervni sistem. Nisam mogla da odlučim šta ću pre – bazen, đakuzi, saunu ili masažu. No, snašla sam se nekako na kraju.
Kad je došlo vreme da se krene za Beograd, nisam želela. Čak sam razmišljala da li bi me zadržali ako bih se, na primer, zalepila smrt-lepkom za kadu ili tako nešto. Ubrzo su me kolege odgovorile od smišljanja idiotskih planova. Pakovanje je došlo na red i trebalo je nešto ukrasti za uspomenu iz hotelske sobe. Tek tada sam bila u dilemi. Krevet nikako nisam mogla da prošvercujem pored onako finih ljudi na recepciji. Rešila sam da ostanem verna vaspitanju i da ne otuđim ništa. Dobro, papuče sa čuvenim „I“ sam zadržala, ali njih bi svakako bacili, pa mislim da se to ne računa.
Piše: Miljana Nešković