Nekadašnje keltsko selo, smešteno na reci Rajni, poznato po svojim cvetnim mostovima i srednjovekovnim kućama divnih fasada, predstavlja jednu od najfotogeničnijih destinacija Francuske. Ipak, Strazbur je mnogo više od lepe lokacija za fotografisanje. On je oličenje tolerancije i do perfekcije uređenog sistema koji već decenijama besrpekorno funkcioniše
Priču o Strazburu moguće je započeti na najrazličitije načine. Toliko se toga može reći o ovom gradu, da je inspiracija sveprisutna. Ima je čak i na vrhu krošnji strazburških drvoreda, krovova i dimnjaka, gde su, krajnje precizno i reklo bi se dobro promišljeno, smeštena brojna gnezda roda. Roda koje nikada ne odlaze iz Strazbura. I mada ova rečenica zvuči krajnje romantično, istina nema toliko veze sa romantikom, koliko sa dobro osmišljenim programom u okviru kojeg se gradske vlasti brinu da mladunčad roda do godinu dana starosti ne napuštaju svoja gnezda (gnezda su prekrivena mrežom), kako bi im se za to vreme izgubio instinkt za migracijom, usled čega bi zauvek ostali u Strazburu. Program je započet 1983. godine, nakon što je broj roda u ovom kraju naglo opao. Danas, one su simbol Strazbura.
Izabrala sam upravo ovu informaciju za početak moje priče o ovom gradu jer odlično opisuje uređenost i funkcionisanje strazburškog sistema. Ovo je grad u kojem su tramvaji programirani da prilikom svoje vožnje zalivaju i seku travu koja raste između šina. Ovo je grad u kojem je jedan ceo kvart predivno uređenih kuća namenjen za socijalno i ekonomski ugrožene porodice sa troje ili više dece. Za socijalne slučajeve odvojeni su i stanovi u strogom centru Strazbura. Najvažniji uslov i za jedne i za druge jeste održavanje higijene, kako u stanu/kući, tako i oko nje. Kada pitate lokalno stanovništvo zašto je strazburški sistem tako efikasan i plodonosan, kazaće vam sledeće:
„Zato što živimo francuski život po nemačkim zakonima.“
Ova rečenica najbolje pokazuje suštinu života grada koji je tokom svog postojanja u više navrata prelazio iz nemačkih u francuske ruke i obrnuto. Koliko su jedni utcali na njegov život, toliko su i ovi drugi. Zbog toga se ovdašnje stanovništvo retko deklariše kao nemačko ili francusko. Za sebe uglavnom kažu da su Alzašani. Čak je i njihov dijalekat krajnje specifičan i nerazumljiv za većinu Francuza koji nisu iz ovog kraja.
Tolerancija jeste njihova odlika, i to ne samo u pogledu nacionalnosti već i veroispovesti. Na samom ulazu u Strazbur stoji velika džamija. Tu je i nekoliko protestantskih katedrala, sinagoge, ali i pravoslavna crkva i budistički hram. Jednom godišnje, u toku Svetih dana, građani Strazbura slave različitost svih religija, i to kroz muziku svake od njih. Tako se mogu videti budistički monasi kako u sred sinagoge pevaju svoje sutre, a jevrejski hor kako u džamiji izvodi Adom Olam.
Jedino što, uslovno rečeno, kvari ovu naizgled idealnu sliku tolerancije i međusobnog razumevanja jesu grupe policajaca i vojnih lica, koje pod teškim naoružanjem šetaju centralnim ulicama Strazbura. Tada vas realnost prene iz ušuškanog raspoloženja u koje vas uljuljkuje lepota grada, gomila predivno uređenih radnji, galerija i kafića. To raspoloženje ne traje dugo. Tek do sledećeg ugla na kojem vas oduševi novi prizor: brojni mostovi ukrašeni identičnim cvetnim aranžmanima (na svakom mostu ih ima po desetak i svi su potpuno istovetni), pastelne fasade, savršeno uređeni balkoni…
Zanimljivo je da je centar Strazbura, prvenstveno njegova glavna ulica Grand’Rue, pre samo par decenija bio poprište kriminala i prostitucije. Da, zvuči šokantno, ali će vam svaki lokalac stariji od 50 godina to potvrditi. Danas, to je centralna turistička zona i prelepo uređena oblast poznatija kao „Mala Francuska“.
I mada ćete ime ovog kvarta naći u bukvalno svakom vodiču kroz Strazbur, ovaj grad je zapravo mnogo više od „Male Francuske“. Ona jeste njegov najautentičniji, najromantičniji i najfotogeničniji deo, ali je to tek delić zapanjujuće velike centralne zone. Šetaćete satima i opet ćete imati utisak da niste obišli i videli sve. Pregršt poprečnih ulica, svaka lepša od prethodne, teraće vas da istražujete od jutra do večeri. I taman kada budete imali utisak da ste sve videli, naići ćete na neotkriven omanji trg ili ušukanu ulicu prepunu radnji najzanimljivije ponude. Ah da, šoping u Strazburu je posebna priča. Pogotovo ukoliko volite slatke, hipsterske radnjice sa dekor detaljima i sitnicama koje nemaju neku posebnu svrhu, osim da vam svojom slatkoćom ulepšaju dan.
Sve navedeno je tek delić razloga zbog kojih Strazbur, to važno pristanište i industrijsko središte regije Alzas, morate upisati na svoju „travel“ listu. Jednom kada sa te liste štiklirate ovaj grad, poželećete da ga iznova na listu upišete. I ponovo štiklirate, pa ponovo upišete. A onda ćete malo bolje razumeti zašto rode, ptice koje su simbol ovog grada, zapravo nikada ne napuštaju isti.
Autor & Photo: Brana Antović