Kaže se da se u Skadarliji najlepši dani provode noću. Kao što Prag ima Zlatnu uličku, Beč Gricik, Atina Plaku, Pariz Monmartr tako i Beograd može da se ponosi Skadarlijom. Početkom , pa tokom 20. veka, bila je izreka: „Ako se koji stranac zatekne u Beogradu, sigurno ćete ga naći u Skadarliji“.
Jer, kafana je najbolja društvena ustanova kod nas. U toj našoj Skadarliji nalazila se Dimovićeva radionica šešira. Na kući je bila istaknuta firma na kojoj su od lima bila izrezana tri šešira. Kada se kasnije otvorila kafana, gazdu je mrzelo da skine te šešire i tako je dobila ime „Tri šešira“. Kafana ne samo da živi u brojnim delima umetnika već i brojnim anegdotama. Čiča Ilija Stanojević, popularni glumac svoga doba, je stanovao u Skadarliji i tvrdio da ne sme da pije vodu, jer kako je govorio, ima gvozdeno zdravlje i ako bi pio vodu onda bi mogao da zarđa. On se isto tako šalio u Skadarliji i umesto Hamletovog „Biti ili ne biti“, govorio „Piti ili ne piti“. Divna je anegdiota da je jednom kada je Đura Jakšić „podgrejan“ sa svojim drugom iz kafane krenuo svojoj skadarlijskoj kući, jedna žena stavila pogrešnog čoveka u svoj krevet misleći da je to njen pijani muž. Jedna od najpoznatijih žena u Skadarliji bila je ruska pevačica Olga Jančevecka, kraljica ruske romanse koja je govoila da je bila tiliko slavna da čak ni Tito nije smeo da prekine njeno pevanje, kada bi sa svojom pratnjom, u uobičajenom maniru, iznenada banuo u „Veliku Skadarliju“.
Mislim da je Skadarlija duša Beograda i da toj duši treba da se vraćamo. I kako je nekada Duško Radović govorio : „Mi više volimo život nego život nas“. Pa, ako ga volimo onda nije red da ga ogovaramo i da nalazimo mane. Tako i ako volimo Skadarliju nije red da kažemo da je propala, nego da učinimo da je ulepšamo, očistimo da oživi i zablista zadržavajući patinu koja je čini posebnom i atmosferu u koju treba uvesti mnogo više kulturnih programa. Poput onog što se dešava u Kući Đure Jakšića.
U toj ulici sam prohodala, u njoj živim, ugošćujem prijatelje, naravno iz čitavog sveta i interesantno svako na osoben način izgovori – Skadarlija. Moj deda je rođen u Skadarliji, iako je naravno čitavog života govorio da je Ličanin, moja majka i tetka su tu stasale, mene su iz bolnice doveli u tu ulicu, tako da moja beogradska porodica ima trigeneracijsku istoriju u Skadarliji. Ovaj, moj deo grada, nekako podseća na Pariz, a s druge strane je baš originalan i podseća samo na Beograd. To nije apsurd već jednistvo različitosti.
Vraćanje Skadarliji, je povratak duši i srcu grada, koje kao što pomenuh već ima svaka metropola pa je tu i Moskva sa Starim Arbatom, Kijev sa Andrejevskim spuskom. Postojala je jedna ideja da se napravi „Republika Skadarlija“, pasoši za Skadarliju, što je baš lepo i duhovito i neobičan doček svakog turiste koji dođe u Beograd, a po meni mora i treba da dođe u Skadarliju… i dolazi.
autor: Vjera Mujović