Poznajem domare koji sa više ponosa ističu uspehe koje su postigli baveći se svojim poslom nego što to radi Peđa Bjelac. Kad pogledate njegov životni put, vrlo je jasno da je reč o jednom vanserijskom liku neverovatne karijere. Živeo je na različitim kontinentima, isprobao različita zanimanja i oformio stabilnu porodicu. Ostvario je san mnogih glumaca kad je igrao u filmovima najskupljih produkcija, kao što su „Hari Poter“ i „Narnija“. Pritom, nije izgubio svoju „beogradsku glumačku žicu“, pa svaki put kad zaigra na svom jeziku u domaćem filmu ili seriji, njegova uloga ne može proći nezapaženo.Domaća publika je još uvek pod utiskom uloge pokvarenog ministra Kovačevića, koju je Bjelac napravio u seriji „Ubice mog oca“, čija se druga sezona uskoro očekuje. No, filmski setovi imaju početak i kraj. Na razgovoru uz popodnevnu kafu, gospodin Bjelac se pokazao kao jedan skroman, zadovoljan i vrlo pristojan čovek. Dok je govorio staloženo o svakodnevnim stvarima, jedino je vrtoglavo zvonki bariton odavao vrhunskog glumca u njemu.
Da li je gluma zaista Vaša strast? Ili ste jednostavno toliko talentovani i dobri u glumi da joj se neminovno uvek vraćate?
Ne verujem u talenat. Ne u mom poslu. Ponoviću rečenicu mojih slavnih, starijih kolega, koji su rekli da je „gluma izvođenje radova“. Nije mi gluma uvek strast. Nisam indiferentan prema glumi, ali ne može sve da mi bude strast. Zavisi šta se nudi. Kad je to profesija, od koje ti zavise egzistencija, život, porodica, onda nema toliko prostora za strast.
Ali bavili ste se uspešno i biznisom, pravili ste pauze u glumi, pa ste joj se vraćali. Čini se da možete da živite i bez glume, i da se osećate dobro.
Da. Ipak, jednom kad zavoliš glumu, teško je oprostiti se od nje. Volim glumu, ali ne uvek. Ne po svaku cenu. Nijedan glumac se ne oseća uvek isto. U nekim poslovima uživaš, a neki se rade da bi se radili. Sve je pitanje okolnosti.
Truditi se i biti ambiciozan je nekad… Frustrirajuće. Možda je moj „problem“ u tome što sam suviše realan. Realnost je kontra ambiciji. Da biste bili ambiciozni, morate malo biti i u oblacima.
Igrali ste u filmu „Kad porastem biću Kengur“, koji jeste postao kultni film, ali sniman prilično pomoću štapa i kanapa – što je donekle i normalno kad se uzmu u obzir godina i zemlja proizvodnje. S druge strane, igrali ste i u filmu „Hari Poter i Vatreni pehar“, gde producenti samo što nisu Mesec zakupili. Na kom snimanju Vam je bilo zanimljivije?
Generalno, uvek mi je zabavnije ovde. Srećem se sa prijateljima i atmosfera na snimanjima je uvek dobra, da ne kažem veličanstvena. Na snimanju „Kengura“ je bilo stvarno dobro zezanje, a istina je da smo radili bez ičega. Naravno, neki put se dobri trenuci dese i u tim megalomanskim produkcijama. Ali retko. Više sam se sretao sa dosadom.
Kako izgleda dosada na snimanju jednog preskupog snimajućeg dana?
Plaćen si da čekaš. Zbrinut si, da bi ti nadoknadili to što se zapravo dosađuješ. To je naročito bilo izraženo na „Hari Poteru“, pošto je taj film bio vrhunac svih produkcija. Sve je bilo veličanstveno. Ali je bilo neizdrživih trenutaka. Taj dan nikako da prođe.
Ema Votson, Danijel Radklif i ostatak ekipe iz „Hari Potera“, odavno su superstarovi, ali tada su još bili deca. Kako je produkcija prilagođavala tako skupa snimanja radu sa decom?
Deca su jedan od razloga zbog kojih je sve tako dugo trajalo. Njihov radni dan je ograničen na 4 sata po zakonu. U Engleskoj se to strogo poštuje. U trenutku kad ističe četvrti sat, prekida se sve. Nema da se ponovi još jednom ili da se dovrši scena. Čak i ukoliko su na sredini kadra, sve se prekida i deca odlaze. To je važilo za svu decu. Program snimanja je bio prilagođen deci i njihovom ritmu. Nekad ih je bilo nekoliko na snimanju, a nekad ih je bilo i na stotine. Sva ta deca su vrlo vaspitana i pristojna.
Pred nama je nova sezone serije „Ubice mog oca“, gde imate ulogu autoritativnog i harizmatičnog negativca, a koju svi očekuju. Kakav vam je bio utisak kad ste pročitali prvi put scenario ove serije?
To je jedno osveženje. Za mene je ta serija revolucionarna i jedan istorijski događaj u razvoju našeg programa. Hrvati su posle razlaza napravili nekoliko kriminalističkih serija, više ili manje uspešnih. Sada su imali i seriju „Novine“, gde Branka Katić igra glavnu ulogu, koja je vrlo zanimljiva i isto je kritika političara, umešanosti kriminalaca u politiku…
Za razliku od njih, u Srbiji je ovako nešto sada urađeno prvi put i vredno je. Dobro je režirana, Gaga Antonijević je jako iskusan, a kao neko ko je proveo 25 godina u Americi, doneo je jedno novo iskustvo. Ostatak ekipe je takođe fenomenalno uradio svoj posao, i kast je bio dobar. Nekoliko uloga je bilo neviđeno. Nataša Ninković je, na primer, razvalila. Velika količina dobrog.
Kako ste proveli ovo radno leto i šta Vas čeka dalje?
Tokom leta, snimali smo „Ubice mog oca“, a imao sam i jednu malu ulogu u seriji „Nemanjići“. U oktobru ću u Crnoj Gori imati dva projekta. Jedan je crnogorski, reč je o mini-seriji koja se zove „Grudi“. To je jedna gorko humorna mini-serija, ima četiri epizode. U središtu su tri drugarice, koje se sastaju na godišnjici mature, i imaju zajedničkog prijatelja koji je nekako bio sa sve tri u različitim trenucima. Jedna ima rak grudi, druga je operisala grudi, a treća ne može da ima decu, i to ih negde vezuje. Ja igram muža jedne od njih, Engleza. Prestar sam za nešto drugo.
Istovremeno, treba da počne i snimanje jedne češke kriminalističke serije, koja se delimično dešava u Crnoj Gori, bavi se teškim kriminalom, švercom migrantima i sličnim pitanjima. Serija se zove „Rapl“, prva sezona je imala ogroman uspeh u Češkoj, a sada se snima druga sezona. Eto, biće zanimljivo.
Živeli ste u Njujorku, Londonu, Pragu, ali i u Beogradu. Zašto volite ovaj grad?
Zato što je moj. Kako da ga ne volim?
Piše: Miljana Nešković