Modeli Ane Šekularac odišu posebnim spojem senzualnosti i ozbiljne dizajnerske strukture. Ana je, prosto, jedan od onih neviđeno talentovanih modnih kreatora čiji je uspeh neupitan. Bilo da su u izlogu Harrods-a na počasnom mestu, u Dorćolskoj uličici, na Viktoriji Bekam, ili negde u prolazu na nepoznatoj i fenomenalno stilizovanoj ženi – odevni komadi koje potpisuje Ana Šekularac nije moguće ne primetiti. Možda zato što iskreno voli svoj posao ili zato što brutalno poznaje svaku poru evropske mode čiji je deo, ali razgovor o modi sa Anom je uvek prava poslastica. Kako duže vreme živi i radi u Londonu, njena poseta Beogradu bila je idealna prilika za ćaskanje na temu modne sezone koja je pred nama, izazova i planova koje ima, stilskih paradoksa velikih brendova, ali i beogradske ulične mode koja i dalje vrvi od neotrkivenih blaga.
photo: Miša Obradović
Kad kreiraš modu to zaista izgleda kao pravi umetnički proces – oko lutke stvaraš skulpturalnu kreaciju. I zaista, „wow“ efekat ti ide od ruke nekako urođeno. Kako to izgleda iz tvog ugla?
To je kao neka vrsta meditacije. Kad god sam probala da uradim nešto onako kako sam zamislila, ali opet i misleći na to da se moj rad „dopadne drugima“, pa nešto dodam ili oduzmem, nikad nisam bila zadovoljna. Jednostavno ne ide tako. Najviše volim kad modeli nastaju instinktivno, kao da se igram. Nekad ide, a nekad mi se ništa ne dopadne. Zbog toga to ume da bude dug proces.
Koliko je bombastičnost kao imperativ danas u modi važna? Odjednom, svi žele da budu zvezde večeri. Da li je to klizav teren kad govorimo o dobrom ukusu?
Mislim da Haute Couture nije u problemu po tom pitanju, koliko možda Ready-to-Wear. Ne vidim na tom polju neke eksperimente u smislu novih načina izrade ili korišćenja bolje tehnike u zapadnoj modi. Japanci, sa druge strane, eksperimentišu po tom pitanju i nude neke inovacije. Mislim da se u Ready-to-Wear sferi dosta forsira taj utisak koji je na prvu loptu. Važno je da sve bude nedvosmisleno, da se odmah vidi da je to Dior, ili Chanel, ili Gucci. Ali to radi.
Gucci kada izbaci nešto što šljašti i prepoznatljivo je, ili kada njihovi dizajneri kažu: „Okej, ove sezone nosi se stil šezdesetih“, ljudi će to masovno kupovati i nositi, čak iako tu nema neke preterane modne misaonosti ili inovacije u izradi. Njima verovatno znači da kupe Gucci i da kad to obuku drugi znaju da je na njima baš Gucci – na primer. U tim statusnim simbolima ima istine. Tako je svuda u svetu.
Kada su svetske zvezde poput Fergie ili Viktorije Bekam obukle tvoje haljine, da li je to bila neka vrsta konačne potvrde tvog međunarodnog uspeha? Postoji li trenutak u tvojoj karijeri koji bi označila prekretnicom tog tipa?
To je teško pitanje. Svaka nova kolekcija je za mene lično bila prekretnica, što se tiče mog kreativnog puta. Mislim da postoji ta jedna fina nit koja danas spaja sve moje kolekcije. Iz ugla finansija, u početku je naravno bilo drugačije. Velika prekretnica za mene je bio trenutak kad sam ostvarila saradnju sa modnim lancem Harrods, koja je trajala pet godina. Moji modeli su bili sjajno promovisani kroz tu saradnju i beležila sam dobru prodaju.
Naravno, kad si freelanser dešavaju ti se usponi i padovi, ali ja tako živim. Imam tu neku moju vrstu slobode koju volim.
photo: Borko Savić
Voliš da kažeš da tvoje kreacije „treba da služe ženi“, nikako obratno. Kako prepoznaš ženu koja ume da „pokori“ tvoju kreaciju?
Uvek su one prepoznavale mene. Imala sam tu sreću. Najbitnije mi je da se žena dobro oseća u svojoj koži kad nosi jednu moju kreaciju. Najradosnija sam kad dobijem takvu povratnu reakciju. Žene koje nose te kreacije su, prosto, taj tip žena. Za njih je jasno da mogu da ponesu sve po načinu na koji hodaju, stavu kojim odišu, načinu na koji pričaju i kombinuju stvari. Jednostavno vidiš ženu i jasno ti je da nijedna haljina ne može da nosi nju, ona nosi svaku haljinu. To se lako prepozna.
Nikako nisi dizajner koji slepo prati trendove, pre bi se reklo da godinama gradiš svoj vizuelni identitet. Ipak, u moru trendova za sezonu jesen/zima 2017/18, šta ti se lično dopada, a šta misliš da će nam doći glave, kao što su to uradili (možda) karneri ovog leta?
Pa dobro, sve zavisi ko ih i kako nosi. Trendove zaista ne pratim na taj način. Imam nekoliko dizajnera čiji rad volim i pratim. Među njima je na primer Yanosh Yamamoto, kog obožavam. Generalno, volela bih kad bi se naša ulična moda više okrenula ka domaćim autorima, lokalnim dizajnerima i proizvodima koji dolaze iz malih zanatskih radionica, kojih ima mnogo po Srbiji. Mogu se naći fantastični unikatni komadi i to veoma povoljno. Tu leži sjajan potencijal. Bukvalno možeš da zamisliš cipele ili tašnu i da ti to neko napravi.
Šta je sledeće što planiraš? Kako misliš da će izgledati jesen u tvom radnom ateljeu?
Završavam kolekciju za proleće/leto 2018 i planiram da idem za Pariz. U Srbiji sam jer pripremam fotografije i video za novu kolekciju. Uvek volim da snimam kolekcije u Srbiji. Dakle, sada sve privodimo kraju uoči Pariza. Naravno, koristim i vreme da se vidim sa prijateljima i da se nauživam Beograda.
autor: Miljana Nešković