O njenom dejstvu ispisani su tomovi. Od afrodizijačkog do lekovitog. O recepturama i upotrebi u kulinarstvu i da ne govorimo. Čokolada pokreće sva čula i, bez sumnje, predstavlja jednu od najvrednijih stvari koje su iščezle civilizacije ostavile iza sebe
Kao što se istorija veličanstvenog starog Rima ne može ispričati bez, barem letimičnog, osvrta na antičku Grčku, ni istorija internacionalnih slatkiša koji se služe u različitim beogradskim restoranima, a koji zaista i ukusom i izgledom provociraju sva čula, ne može biti celovita bez priče o njihovom glavnom sastojku – najslavnijem slatkišu na svetu, čokoladi. A istorija čokolade, koja seže do slavnih Asteka, nije uredan, sređen sistem, odnosno kako bi naučnici rekli – jasna zbirka činjenica, već krativna mešavina realnosti, legende i mita. Odgovor na pitanje zbog čega je to tako, krije se u svojstvima same čokolade, u njenoj moći da pruži vrhunsko zadovoljstvo, podstakne maštu i probudi čula. Još su Asteci otkrili afrodizijačka svojstva tečne čokolade koju su mešali sa čilijem i služili je kao vanserijski napitak, a čuveni Kolumbo je čokoladu uvrstio u zbirku najvrednijih stvari koje je pronašao na novootkrivenom tlu.
Istorija čokolade bajkovita je upravo zbog toga što vas poziva na igru, budi kreativnost, tako da su kombinacije sa različitim ukusima nešto što je postupno otkrivano vekovima. Upravo u tim njenim svojstvima se krije još jedna dilema koja je aktuelna i danas. Da li je stvaranje različitih slatkiša od čokolade zanatstvo ili umetnost?
Čokolatijeri, koji ljubomorno čuvaju svoje recepture, saglasni su u jednoj stvari – čokoladu morate osetiti kako biste od nje stvarali čuda. Dakle, nije dovoljno samo poznavati sastav materijala i njegova nutricionistička svojstva. U jednoj beogradskoj kući čokolade objašnjavaju da je neodoljivost čokoladnih deserata koje oni prave, upravo u tome što se za ovaj slatkiš koristi čist kakao, a ne kakao buter, kao u tehnološkoj proizvodnji čokolade, kakva se može kupiti u supermarketu.
Njihova trajnost je stoga znatno kraća, ali im je ukus neponovljiv, a sastav lišen bilo kakvih aditiva i konzervansa, što je, između ostalog, i opsesija našeg vremena, koje uporno traga za receptom zdravog života.
Za čokoladne deserte, kakve danas rado degustiramo, zaslužan je Van Houten, koji je pronašao mašinu za procesuiranje zrna kakaoa. Fermentirano zrno kakaoa se cedi u presama da bi se iz njega izvukla masnoća, odnosno kakao buter. Ostatak se melje i tako dobijamo kakao prah. Kasnije se, sjedinjavanjem te dve supstance i dodavanjem šećera, dobija čokolada u obliku u kojem je mi danas poznajemo.
Sve ostalo je stvar mašte i kulinarskog umeća.