Marko Kusmuk, mladi i perspektivni akademski slikar, dobitnik nagrade Fondacije Vladimir Veličković, koji se školovao u Sarajevu, Beogradu i Rimu a svoje radove izlagao po celom svetu, u razgovoru za REMINDER otkriva zašto mu je Beograd važan, zašto je nemoguće odupreti se slikarskom pozivu i koji su mu planovi za 2019.
„Ljubav i slikarstvo – to su dve najlepše reči za početak intervjua“, kaže Kusmuk na pitanje kada je otkrio ljubav prema slikarstvu.
„Imao sam prednost u odnosu na drugu decu koja su želela da crtaju i slikaju jer mi je otac slikar pa sam mnogo vremena provodio u ateljeu. Sa desetak godina sam počeo da uživam u osećaju da napredujem i u činjenici da bi to mogao biti moj poziv. Više sam se u tom periodu izražavao kroz crtež, a slikanje sam zavoleo kasnije, na Akademiji likovnih umetnosti“.
Na pitanje da li je teško odazvati se slikarskom pozivu, Kusmuk kaže da je slikarska inspiracija „jedan vulkan od koga sve kreće“.
„Slika pruža čisti užitak kroz vizuelni jezik koji je, sasvim elementaran, neposredan i arhetipski. Teško mi je iz ovoga ugla biti realan, ali bez obzira na poteškoće koje danas mogu biti prepreka, ukoliko je nešto deo vas i pravi način da se izrazite, a pri tome razmišljate glavom a i radite srcem, onda je teško ne odazvati se ovakvom pozivu. Bitno je pronaći način da izgradite sopstveni stil i da započnete slikati svoju životnu sliku.“
Čiji radi bi izdvojio kao poseban, kada je savremena likovna scena u pitanju?
„Nova era savremene tehnologije i medija polazi od teze da umetnost treba da nas zabavi i da svi možemo biti umetnici. Koristeći pametni telefon, igramo se fotografijom, kompozicijom i na taj način smo bliže vizuelnom izrazu kojem danas umetnost služi. Apsolutno se slažem da umetnost danas ne insistira samo na estetici već postoji, između ostalog, da ukaže i na različitosti i probleme i da bude drugačija – čemu i sam težim. Jedan od najboljih umetnika koji je svoj likovni govor iskusno preveo u savremeni vizuelni jezik za mene je Anselm Kiefer“.
Iako je poznat kao umetnik jakog kolorita, Kusmuk kaže da mu u poslednje vreme prija da se oslobodi boje i dela ahromatski „jer i sama boja ima veću snagu ako se rađa iz neke tonirane sive“.
„Vraćam se crtežu. Od crteža sve kreće, a crtež nas menja, ujedno je najvažniji i najspontaniji medij. Ne postoji nikakva čarobna formula odnosa u dvanaestodelnom krugu boja, koja nijansa ili gama ide jedna sa drugom. Kod mene je prisutan spontani osećaj koji se pojavi u trenutku gde ne mogu da se vežem za jednu boju, jer je u samom konceptu razmišljanja i stvaranja dela boja je zadnja u nizu od načina da se prenese ideja i emocija na platno“.
Kroz osmeh kaže da je umetnicima uvek najbolji onaj rad na kome trenutno rade jer im se čini da tada daju svoj maksimum, a da je želja za uspehom i kvalitetom rada uvek ista.
„Želja za uspehom u postizanju što većeg kvaliteta u radu je uvek ista. Ako kriterijume koji sve vreme rastu prati emocija i fanatizam, onda vam preostaje samo faktor sreće da vaš rad postane i šire prepoznatljiv. Zbog velike ljubavi prema umetnosti i fokusu na usavršavanje i sopstveno stvaralaštvo, normalan sled stvari jeste pozitivna emocija koja me vezuje za većinu radova. Čak i u umetnosti taj pojam vremena učini svoje pa je, zato je nama umetnicima uvek najbolje ono što je trenutno sfera našeg interesovanja, jer nam se čini da tada dajemo svoj maksimum“.
Kao neko ko je studirao u Sarajevu, Beogradu i Rimu, Kusmuk ima različite asocijacije za svaki od gradova ali kaže da je prijateljstvo „stalna nit“ koja ga povezuje sa njima. Izdvaja Beograd kao mesto prepuno talentovanih ljudi i zdrave konkurencije.
„Sarajevo je uvek imalo spontanost i neposrednost socijalizacije. To je mesto gde je splet različitih istorijskih okolnosti i kultura ostavio plodno tlo i dalo dobre umetnike, pisce i muzičare. Rim je grad umetnosti, mesto gde se u jednom trenutku otvara 20 izložbi, gde, dok čekate izložbu, možete da pogledate La Traviatu u Teatro dell Opera i gde posle dugog niza godina nećete biti u prilici da vidite sva interesantna mesta koja vam ovaj grad pruža. Ipak, Beograd je moj izbor. To je grad koji ima sve u jednom i koji je na pravom putu da postane jedna umetnička prestonica. Pored svih gradova i škola na kojima sam boravio, nigde nisam imao priliku da vidim toliko talentovanih ljudi iz različitih oblasti, jer u svemu je bitno da postoji zdrava konkurencija“.
Kakvi su ti planovi za 2019. godinu?
„Ova godina mi je dobro krenula. Nakon prve nagrade za crtež Fondacije Vladimir Veličković, imao sam priliku da učestvujem u međunarodnom art programu u Lajpcigu sa samostalnom izložbom nagrađenih radova. U toku je nekoliko pregovora za izložbe, a prvenstveno se radujem povratku u atelje da iznesem jedan korpus podsvesne inspiracije koju sam prikupio na ovim putovanjima“.