Nekada se govorilo: „Eh, kada bi ovi zidovi mogli da pričaju…” Tada bi valjda, mislili su naši stari, saznali šta se sve dešavalo u najintimnijim trenucima jednog života. Međutim, zidovi su u međuvremenu progovorili. Tako smo spoznali burnu istoriju mnogih znamenitih građevina.
Iz Konaka kneginje Ljubice cure priče još iz vremena prve vladavine kneza Miloša Obrenovića, palata Belog dvora svojom burnom prošlošću prosto nudi elemente za jedan dobar ljubavni triler. Ima mnogo tih velelepnih zdanja, koja mame svojim postojanjem, koja su nadživela i svoje tvorce i svoje stanare. Ali, jedno od njih posebno se izdvaja, svojom nenametljivošću i skrušenom lepotom. U centru je Beograda. To je zgrada Starog DIF-a.
Priča o Starom DIF-u, nesvakidašnjem spomeniku kulture, je priča o zajedništvu, međusobnom pomaganju, veri i nadi, prkosu i opstanku uprkos teškim vremenima. Ideju o izgradnji ovog objekta specifične namene, pokrenuli su članovi Sokolskog društva Matica, a realizovana je njihovim novčanim prilozima. Bilo je tu mnogobrojnih dobrotvora.
Zamislite tu scenu danas. Deluje nemoguće. A onda je sve bilo moguće.
Aleksandrov kamen temeljac
Počelo je tako što im je grad Beograd poklonio jedan plac u Deligradskoj ulici i izgradnja je počela 1929. godine, po projektu arhitekte Momira Korunovića. Kamen temeljac postavio je kralj Jugoslavije Aleksandar I Karađorđević, prilažući sto hiljada dinara za izgradnju „Sokolskog doma Beograd Matica“. Posle sedam godina sve je bilo završeno i predato na korišćenje i upotrebu. U novoizgrađenoj zgradi su bile zastupljene sportske i kulturne aktivnosti. Tada se za korišćenje ovog doma, koji će postati hram fizičke aktivnosti, zainteresovalo Ministarstvo fizičkog vaspitanja, pa je donet Pravilnik o jednogodišnjem tečaju za spremanje nastavnika telesnog vaspitanja sa čak 25 predmeta. Organizovan je prijemni ispit i u toku tri septembarska dana 1938. godine primljen je 51 polaznik tečaja. Odmah je organizovano i svečano otvaranje u maloj sali Sokolskog doma Beograd. Tako je počela da radi dvosemestralna Škola za telesno vaspitanje, odakle su regrutovani nastavnici telesnog vaspitanja u srednjim i učiteljskim školama. Tako se širila ljubav prema sopstvenom telu.
Posle nekoliko meseci osnovana je i Škola za telesno vaspitanje, čijim je nastavnim planom predviđen čak 31 predmet, sa ciljem osposobljavanja nastavnika telesnog vaspitanja, koji će pritom da vrše stručna i naučna istraživanja na ovom polju. Ozbiljno se planiralo.
Te prve, 1939. godine, Školu za telesno vaspitanje pohađalo je 33 studenta i 25 studentkinja. Tako je počela jedna velika priča, koja živi i danas. Skroz nenametljivo, ali vrlo uspešno.
Ovde je i freska „Prelazak Kralja Petra Prvog preko Albanije“, koja je mnogo godina čekala da ponovo ugleda svetlost dana i to zahvaljujući grupi sportista, bivšim sokolovima. Opet je to zajedništvo isplivalo.
Istorija ljubljenja sopstvenog tela
Istorija beleži da su od 11. novembra 1944. godine, kada je Ministarstvo prosvete Demokratske Federativne Jugoslavije donelo odluku o otvaranju jednogodišnjeg Višeg tečaja, u Školi za telesno vaspitanje bili organizovani fiskulturni kursevi.. Vlada Narodne Republike Jugoslavije 16. jula 1946. godine donosi Uredbu o Državnom institutu za fiskulturu, kao visokoj stručnoj školi opštedržavnog značaja. Potom se 1948. godine prešlo na četvorogodišnje studiranje, kojim se škola svrstala među ostale visokoškolske organizacije. Itekako se mislilo o budućnosti. A onda je budućnost i došla.
Od 1947. do 1968. godine u Deligradskoj 27 (ovu adresu ubeležite u svoje telefone) nalazio se i Muzej fizičke kulture, pa je ova ustanova radila kao Muzejska zbirka.
Posle 30 godina rada u zgradi u Deligradskoj 27, škola je preseljena u novu zgradu u Košutnjaku, a iste godine Skupština grada Beograda je zgradu predala na upotrebu Gradskom centru za fizičku kulturu, koji, posle rekonstrukcije unutrašnjosti zgrade i obnove fasade, počinje sa radom 1971. godine.
Sada, četrdeset i kusur godina opet se čeka na obnovu i fasadu.
Zidove ovog hrama sada krase uzbudljivi crteži sa natpisima: „Ko jednom izgubi naučiće da pobeđuje“ … „Najjače udaraju najslabiji“. A kada krenete ka bazenu i sauni piše: „Rane su ordenje najhrabrijih“.
Interesantno je da je ovde bila jedina sala od 1944. godine koja je desetak godina omogućavala treninge i utakmice za košarku i odbojku. Tu je i freska „Prelazak Kralja Petra Prvog preko Albanije“, koja je mnogo godina čekala, sve do 1968. godine, da ponovo ugleda svetlost dana i to zahvaljujući grupi sportista, bivšim sokolovima. Opet je to zajedništvo isplivalo.
Sa direktorom ove građevinske lepotice Vladimirom Jankovićem hodam po zdanju, čije zidove krase uzbudljivi crteži sa natpisima: „Ko jednom izgubi naučiće da pobeđuje“.
Par koraka dalje stoji motivaciona poruka: „Najjače udaraju najslabiji“. A kada krenete ka bazenu i sauni piše: „Rane su ordenje najhrabrijih“.
Kao svaka gradska lepotica, i ova je stalno na meti nekih udvarača. Bilo je „kupaca“ koji su tražili da im se ustupi zgrada u Deligradskoj broj 27, ali lepotica je odlučila da ostane sama i da prkosi. Može joj se.
Još uvek. Držimo joj palčeve da obnovi svoje odore.