Filmsko-arhivska priča u centru Beograda decenijama baštini najdivnija filmska dela i slavi umetnost. Upravo zbog toga Kinoteka nije samo institucija od neprocenljivog kulturnog značaja, ona je mesto koje se voli
Moderna filmsko-arhivska ustanova koja u centru Beograda čuva i veliča raskošnu istoriju domaće kinematografije ovog meseca u središte pažnje stavila je omaž preminulom bardu dramske umetnosti Nebojši Glogovcu, priču o „velikanu svetske umetnosti“ Hauardu Hoksu, ali i akciju digitalne restauracije kultnih naslova srpske filmske umetnosti.
Projekcijom restauriranog filma Ko to tamo peva, Slobodana Šijana, beogradska publika prvi put mogla je da vidi „najbolji srpski film ikada snimljen“ u blistavosti svakog piksela. Na velikom platnu, čistije nego ikad ranije, zračili su magični kadrovi prirode i plamena, i ocrtavale su se sve mimične bore maestralnog Paje Vujisića, Bate Stojkovića, mlađanog Dragana Nikolića, i ostalih glumačkih gromada koje su svojom umetnošću zadale domaći zadatak generacijama koje slede. Nakon uspeha ove projekcije, jasno je zbog čega su ljubitelji dobrog filma sa tako velikim oduševljenjem dočekali restauracije filmova Kad budem mrtav i beo, Živojina Pavlovića, i Specijalno vaspitanje, kultnog naslova Gorana Markovića.
Postoji nešto magično u toj Kinoteci. Njena priča počela je zvanično u avgustu 1948. godine, ali je već početkom 1947. godine Komitet zа kinemаtogrаfiju odlučio dа osnuje svoju kinoteku. Kako je stajalo u objašnjenju, zaduženje ove ustanove je bilo da sаkupljа „stаre jugoslovenske filmske žurnаle, dokumentаrne i inostrаne umetničke filmove, filmove snimljene zа vreme rаtа itd“. Takođe, putem rаzmene sа inostrаnim kinotekаmа, trebаlo je dа kinoteka osigurа kopije inostrаnih filmovа, čime bi omogućila rediteljimа, drаmаturzimа i ostаlim filmskim rаdnicimа dа se upoznаju sа istorijom rаzvitkа filmа i nаjznаčаjnijim filmskim delimа.
Tokom osamdeset godina skupljanja i čuvanja domaćih filmskih dela, inostranih filmova, scenarija, fotografija i drugih dokumenata, ovo mesto u Beogradu kao da je upilo svu bajkovitost filmske umetnosti, i svu maštovitost genijalnih umetnika koji su je tokom ovih decenija stvarali. Ona čuva dramatične situacije i komične preokrete, bolne raskide i umiruće vapaje, vožnje fićom i plave uvojke Milene Dravić, slatke čarke zaljubljenih protagonista i opaske Bate Živojinovića. Zato Kinoteka nije samo institucija od neprocenljivog kulturnog značaja, ona je mesto koje se voli. Ne zaljubiti se u Kinoteku je prosto nemoguće.
Piše Miljana Nešković