Jovana Ilić je najveći broj godina svog profesionalnog života provela u inostranstvu, gde i danas živi i radi. Kakav je njen profesionalni put bio i koje mesto u njenom srcu zauzima Beograd otkriva za magazin Reminder.
Sviđa mi se energija urbanog, stvaralačkog, interesantnog Beograda i mojih prijatelja u njemu
Bili ste umetnički direktor velike modne kompanije. Retko se priča o disciplini i odricanjima kada su takve pozicije u pitanju. Kakav je bio Vaš put?
Što se mog životnog puta tiče, ja nisam ni sanjala da ću postati top-level international fashion professional ili Image, Media and Digital Director u Givenchy-ju, Etam-u, ili imati svoju freelance karijeru.
Sve je počelo 1995, kada sam organizovala u Beogradu humanitarnu modnu reviju Fashion for Peace sa učešćem 12 dizajnera, među kojima su bili: Thierry Mugler, Yohji Yamamoto, Paco Rabanne, Nikos, Claude Montana…
Pomogle su, naravno, i postdiplomske studije na Institutu Francais de la Mode (IFM), inače vrlo selektivnom univerzitetu koji je i danas broj jedan u svetu za modni menadžment. Potpisala sam ugovor sa kozmetičkom kućom Lancôme pre završetka studija. Kroz postignute rezultate su mi se otvarale i druge mogućnosti, kao što su Morgan, Etam, ili pak saradnja sa dizajnerom kao što je Riccardo Tisci u Givenchy-ju.
U Givenchy-ju sam radila 10 godina kao Image, Media and Digital Director za ceo svet.
Kako je firma rasla, budžeti se povećavali, tako su naše sposobnosti i znanje morali da prate taj rast. Što se više penješ na lestvici, više radiš, više se usavršavaš, manje vremena imaš i više je odricanja. U apsolutnom vrhu neke profesije se sarađuje, a ne naređuje. Ako si „najpametniji”, najverovatnije se ne nalaziš u dobroj sredini ili si nesvestan svojih limita.
Najuspešniji CEO sa kojima sam radila, kao što su recimo Marco Gobbetti (Givenchy/ Celine/ Burrbery) ili Sebastian Suhl (Prada Asia, Givenchy/ Marc Jacobs/ Valentino), znali su da izaberu u svoj tim eksperte iz raznih domena, da sarađuju i da ih puste da rade svoj posao, vodeći računa da se sve uklapa u ostvarivanje strategijskih ciljeva i rezultata kompanije u skladu sa kreativnim svetom dizajnera.
Sarađivala sam sa vrhunskim časopisima, modelima, glumcima, stilistima, kao što su Amanda Seyfried, Kate Moss, Gisele Bündchen, Natalia Vodianova, Natasha Poly, Naomi Campbell, Kristen McMenamy, Stella Tennant, Lara Stone, Saskia de Braun, Carine Roitfeld, Katy England, Panos Yiapanis, Mert & Marcus, Inez & Vinoodh, Willy Vanderperre, Mondino, Erykah Badu, Album Jay-Z/ Kanye West, Marina Abramović, David Hamilton, Ellen Von Unwerth, Rankin, Bettina Rheims.
Koliko moda utiče na borbu protiv predrasuda, a koliko ih i sama proizvodi?
Moda, kao i umetnost uopšte, utiče na borbu protiv predrasuda već decenijama, ali se obraća jednoj kategoriji ljudi koja je već senzibilizirana na te domene.
Ja doživljavam sve ljude isto: plaše se smrti, treba im sigurnost, umeju da vole, žele da su voljeni, osećaju tugu i radost, žele da budu prihvaćeni u nekoj grupi, ali da budu i zasebni bez obzira na rasu, religiju ili seksualnu orijentaciju.
Imala sam priliku da slikam ljude različitih boja kože, čak i albinose, hermafrodite, ljude raznih seksualnih opredeljenja, koja su suštinski njihova privatna stvar. Birali smo ih jer je postojalo nešto intrigantno u njihovoj lepoti, neobičnosti ili jedinstvenosti.
Državne institucije i zakon o diskriminaciji bilo koje vrste, obrazovanje, a ne medijska hajka koja pravi cirkus, imaju veći uticaj na opšte mnjenje nego moda, muzika ili crkva. Najviše utiče obrazovanje koje se stekne u kući.
Da li moda kreira diskriminaciju između „onih koji imaju i onih koji nemaju” ili „onih koji su cool i onih koji nisu”? Mislim da se klasno raslojavanje desilo nevezano za kreativne industrije i da je, pored ekologije, jedan od najozbiljnih problema sadašnijce, jer rađa netoleranciju, religiozne ekstremiste, mržnju.
Izražavate svoju kreativnost i kroz muziku, ali i umetničku fotografiju. Da li je u planu izložba u skorijoj budućnosti?
Fotografija je u ozbiljnom obliku prisutna u mom životu poslednjih 20 godina. Istinski fotografski medijum je za mene način prezentacije lične percepcije, u kojoj se sažima ne jedna, nego više realnosti, i koji je figurativno, kao u klasičnoj fotografiji, zaista print ili otisak mog ličnog duhovnog i poetskog stanja i ujedno dokument duha vremena u kojem živim. Umetnički projekat na kojem radim je mešavina portreta i bizarnih situacija, i svoje subjekte, vrlo delikatne i posebne likove, sagledavam kroz niz novih situacija, koje ih literalno transformišu, izazivaju kontradiktorne emocije i ruše vizuelne kodove. Izložbu planiram, ali želim još da radim i eksperimentišem da bih napravila ozbiljnu izložbu.
Mnogo putujete i veći deo života ste proveli van Srbije. Šta Vas vezuje za Beograd i koji deo grada Vam najviše nedostaje?
Vezuje me moja porodica, uspomene na tinejdžersko doba i ljude koje sam volela i koji više nisu tu među nama. Najviše mi nedostaje zona između Takovske, Politike, Skupštine i Tašmajdana. Tu su živeli moji deka i baka, i tu bih provodila letnje raspuste.
Šta možemo da očekujemo u budućnosti od JI.STUDIJA?
JI.STUDIO je moja konsultantska firma vezana za Image, strategije komunikacije i Art Direction, nju sam osnovala kad sam rešila da treba da organizujem život na drugi način, bolje raspodelim prioritete i nađem ravnotežu između privatnog i poslovnog života. Takođe, često sam pozvana da dajem konferencije na raznim fakultetima studentima postdiplomskog nivoa. Divan je osećaj kad širiš znanje i motivišeš mlađe generacije. Sloboda mi je omogućila da se posvetim i drugim stvarima koje me interesuju, kao što su fotografija i muzika, mada je osnovni razlog bio zasnivanje porodice, i time se bavimo i pokušavamo poslednje dve godine. Da li je moja posvećenost poslu i odricanje trebalo da ima tu cenu? Sve je pitanje izbora i trenutaka.
Moj sadašnji izbor je da budem slobodna i da imam još više vremena da otkrivam, stvaram, ali i da uživam.