Ko se ne boji da ga neka vlaška vračara Homolja omađija svojim moćima uživaće u kraju koji je obeležen tradicijom, gostoprimstvom, bogatom istorijom, vekovnim tragovima srpske duhovnosti, kulinarskim specijalitetima i hedonizmom banje RUC – Ždrelo.
Put ka Homolju na istok Srbije je oduvek u koferu, putnoj torbi ili samo rancu, podrazumevao i „spakovanu” mistiku, tajnovitost, posebnu filozofiju i verovanja kojima se tumači život. Izazov je potpuniji jer se, usled svog specifičnog geografskog položaja, Homoljski kraj nalazi pomalo izvan glavnih puteva, tako da su u njemu najbolje sačuvana obeležja stare balkanske kulture, narodnih običaja, starih zanata i tradicionalne arhitekture. U ovom delu Srbije se nerazdvojno prepliću i verovanja u crnu magiju, ali i hrišćansko činodejstvo, što je spoj koji očito privlači mnogobrojne domaće, ali i turiste sa svih meridijana.
Dakle, ko se ne boji da ga, dok u nekoj potočari pretvorenoj u restoran na jedinstvenom Krupajskom vrelu jede čuveni vlaški kačamak, neka vlaška vračara Homolja omađija svojim moćima uživaće u kraju koji je obeležen tradicijom, gostoprimstvom, bogatom istorijom, vekovnim tragovima srpske duhovnosti, kulinarskim specijalitetima i hedonizmom banje RUC – Ždrelo. Tu je još nešto čemu ni jedan turista ne odoli na ovim prostorima zdrave zemlje i hrane – med, flaša dobrog vina ili rakije, kako kažu meštani, od „prave šljive ranke” i sir po receptima zaboravljenih vremena, koje domaći scenarista smešta u film „Čarlston za Ognjenku”.
Odrednice našeg slatkog bekstva su manastir Gornjak, nekada zlatonosna, brza Mlava a danas čista, brza i bistra reka prepuna pastrmki, i hedonistički wellness centar Ždrelo. Skretanje s autoputa kod Požarevca i dolazak na krivudavi asfalt kroz pastoralnu i plodnu stišku ravnicu prvi je nagoveštaj avanture u kojoj grabimo ka padinama Homolja.
Pred nama je Petrovac na Mlavi, varošica sa zaboravljenim duhom i zdanjima nekadašnje srpske provincije, s načičkanim trgovinskim i zanatlijskim radnjama, kafanama „kao nekad”. Posle televizijskog serijala po knjigama Mir Jam neodoljivo se nameće misao: E ovako je to bilo u doba „Greha njene majke”… Idemo dalje… Miris polja kao da je nagovestio dolazak u carstvo homoljskog meda – selo Kamenovo, svake godine domaćin sajma medara iz svih krajeva zemlje. Pogled puca na Homolje, a put ka manastiru Gornjak vodi uz Mlavu i čuveni restoran s pastrmskim ribnjakom „Kod Rajka”. Tik uz šumeću reku zalogaj pastrmke izvađene iz nje par trenutaka pre nego što je završila na roštilju. Ništa manji ugođaj nije ni kod onih turista koji su želeli da u svom aranžmanu jela i pića provedu dan na Ladnim vodama, jednom od desetak zauzdanih potoka koji s Homolja grabi ka Mlavi. Tu će se i ovog leta okupiti oko 5000 bajkera Evrope na festivalu motociklizma i muzike. Pogled na liticu, na manastir Blagoveštenja uklesan u nju, vraća u srednji vek i vreme kada su monasi, skriveni od Turaka, beležili zbivanja o Srbiji toga doba. U skrovitost kamenih soba sklanjali su se iz Gornjaka, larve zadužbine kneza Lazara Hrebeljanovića koja poput čuvara prostora i vremena nadvisuje ovaj kraj. U stoletnim šumama manastir Gornjak pleni svojom lepotom kao stražar nad istoimenom klisurom.
Nosi ime po vetru, a od završetka gradnje 1380. godine, monaški život u njemu se odvija bez prekida. Najstarija je sačuvana glavna crkva posvećena Vavedenju i mala kapela posvećena Svetom Nikoli, gde se nalaze najinteresantnije freske. Visoko uz liticu je pećina isposnica svetog Grigorija Sinajita, osnivača manastira, čije mošti kao da bdiju nad čudesnim mestom. Gornjak je obavijen i pričom o đurđevdanskoj lekovitoj vodi, koja teče samo na ovaj veliki praznik i zbog koje kolone vozila iz svih krajeva zemlje pohrle na ovo mesto koje tada vri kao u košnici. Podignut u stenovitoj čeljusti klisure u prvo vreme nosio je ime Ždrelo, naziv obližnjeg sela i čuvene banje RUC – Ždrelo.
photo: Ivan Strahinić
Tu zaista turistički vri kao u košnici. Tragajući za naslagama uglja kojima je bogat ovaj kraj, iz utrobe zemlje pokuljala je 1986. topla lekovita voda. Dugo vremena dolazili su ljudi da se kupaju u njoj i mažu blatom, jer se uspešno koristi i u terapijske svrhe.Voda je godinama oticala u nepovrat u Mlavu, a onda je porodica Dragiše Milojevića vrativši se iz Švajcarske, gde je dugo godina radeći pokupila sve tajne i veštine vrhunskog turizma, odlučila da sve preokrene. Spojila je moderno i tradiciju u turističkom objektu koji je otvorila, omogućila medarima iz Kamenova, ali i stanovnicima okolnih sela da izađu na ovo mesto sa svojim proizvodima, suvenirima…
Biznis i uživanje, spoj u jednom, a sve se čulo do Francuske, Italije, Nemačke, Bugarske, odakle dolaze turisti… Centralni objekat ovog letnjeg i zimskog akva parka s bazenima termalno-mineralne vode je „Dvorac”, u kome se korisnici wellness i spa centra vraćaju u doba Rima i Vizantije. O Nacionalnom restoranu već samo ime govori, ali trpeza je upotpunjena zdravom hranom sa plantaža Milojevića, koji svoje goste iznenade gratis salatama. U RUC – Ždrelu će pritom posetilac, odseo ili ne, u svako doba dana biti poslužen čašicom rakije loze ili višnjevače, crnog ili belog vina iz porodičnih podruma. Priliv velikog broja turista u akva park uticao je i na čitav kraj i izgradnju malih hotela i vila za smeštaj, kao i brojnih restorana niklih na potocima koji iz Homolja teku i presecaju ravnicu hrleći ka Mlavi, i sa njom tamo do delte uranjaju u Dunav.
Autor: Dragan Milivojević