Dragan Mlađa Mladenović je bivši fudbaler Crvene zvezde i njen kapiten, reprezentativac Srbije i Crne Gore, otac tri sina, ali i “roditelj” više stotina dece, kao direktor Omladinske škole Crvene zvezde. Vedrog je duha, pa za sebe kaže da je trenutno među sportistima najveći neimar, jer su u toku 1,5 miliona evra vredni radovi na infrastrukturi u Omladinskoj školi.
Može se reći da ste sami zaradili novac za infrastrukturu?
– Klub je izdvojio deo novca za ulaganje u infrastrukturu kako bi se škola podigla na još viši nivo i da bi deca koja dolaze imala bolje uslove za rad. Pravimo tri terena sa reflektorima iza južne tribine i halu sa teretanom i svlačionicama iza severne tribune, dimanzija 80 puta 40 metara. U planu je izgradnja internata za igrače.
Šta presuđuje u stvaranju fudbalera – njihov talenat ili rad?
– Ja sam zagovornik rada. Talenat jeste bitan u stvaranju igrača, ali rad je presudan. Uz to moraju da se poštuju kodeksi ponašanja. Koliko god da je dete talentovano, radno, mora da poštuje kodekse ponašanja, jer u suprotnom ne može da bude deo ovog našeg tima. Mi moramo da napravimo ovde porodicu, da dišemo kao jedan i to je ono što je moja vodilja. Svaki uspeh pojedinca je zajednički uspeh i svaki uspeh kluba je i zasluga svih pojedinaca.
Lepo je raditi sa decom, ali ste napominjali da porodica često pravi bezrazložno veliki pritisak na decu?
– Izgubio se kompas roditelja i dece u celoj priči. Zvezda je najveći klub u Srbiji i očekivanja su najveća. Za omladinsku školu je najbitnije, a sam naziv kaže da smo mi škola, da deca treba da uče i fudbal i pravila ponašanja, kodekse koji su propisani. To mora da se poštuje jer svi mi predstavljamo Zvezdu. Mnogo je teško vaspitavati tu decu, još teže vaspitavati roditelje. To kućno vaspitanje se izgubilo, dolazimo do toga da nam je mnogo lakše sa decom nego roditeljima.
Crvena zvezda se posle 10 godina vratila u Ligu Evrope, ali ste vi neko ko je duh Evrope odmah počeo da vraća u Omladinsku školu, saradnjom sa velikim klubovima?
Sarađujemo sa Mančester Sitijem, Juventusom, Zenitom. Svi oni će biti naši gosti ovde, sad nam dolazi golmanska akademija Hofenhajma. Ugostili smo Liverpul, Sporting iz Lisabona, Alaves… Svi su oni voljni da sarađuju. Bez integracije nema ništa, čovek mora svakodnevno da uči i onaj ko misli da sve zna najveća je neznalica.Napravili smo dobar posao, ne ja već moj tim. Školu sam školu podelio na segmente, gde mi je glavni trener Nikola Jelić. Dušan Gašić je koordinator za golmane, a Nikola Perišić zadužen je za kondicionu pripremu. Svi su deo tima, snose svoj deo odgovornosti u celoj priči.
Smatrate li da su omladinske škole Zvezde i Partizana daleko od evropskih?
– Mi jesmo talentovana nacija, ali trenutno naša infrastruktura, mentalitet i bukvalno sve što okružuje fudbal, a posebno omladinske škole, ide u prilog tome. Nadam se da ćemo se okrenuti svetu, početi da ulažemo u infrastrukturu, da bi se podigao nivo i iskoristilo podneblje koje je talentovano.
Porodičan ste čovek, otac trojice dečaka…
– Aleksa je najstariji, 2004. godište, i on je rođen u Glazgovu, u vreme dok sam igrao za Rendžers. Andrej je rođen 2006. godine u Seulu, dok sam igrao u Južnoj Koreji, i najmlađi, Aljoša, rođen je 2013. godine i on je – Srbin. Znači, imam Škota, Korejca i Srbina. Internacionalna porodica, svi pričaju različito.
Niste sentimentalni, kao otac prema vama?
– Život nije sentimentalan. Mene je otac Milanko tako vaspitao. Bio je ozbiljan fudbaler kraljevačke Sloge, imao je ponude za Prvu ligu, a nije bitno ime kluba, a bio mi je i trener. I uprkos tome što sam bio dobar i zasluživao da igram, slao me je na tribine jer sam njegov sin. I ja sam Aleksu ispisao iz Zvezde.
Iza uspešnog sportiste mora da stoji neka uspešna žena…
– Katarina se najviše bavi decom i ona je zapravo glava porodice. Ja sam posvećen poslu, a ona kući. Zahvalan sam što je uz mene.
Živeli ste u lepim velikim gradovima, od Beograda, Glazgova, San Sebastijana, Seula. Kakvi su utisci, mogu li da se porede?
– Najprijatnije mi je bilo u Koreji. Tamo je najbolje za porodicu jer je sve podređeno deci. Najlepši grad je San Sebastijan. Glazgov je metropola, lep, ali nije za naš mentalitet. Beograd ne može da se poredi ni sa jednim, jer je Beograd – kuća.
Gde vodite prijatelje iz inostranstva, šta im preporučite da vide, pojedu?
– Sve zavisi od afiniteta. Skadarlija je ono što oduševi stranca, ali svi mi uvek posebno naglase naše gostoprimstvo. Prijatno su iznenađeni sa koliko ljubaznosti svako hoće da im pomogne, izađe u susret. Najlepše je hodati kroz grad, upoznavati ulice, jer je neizostavno da ćete svakodnevno otkrivati nešto novo. Koliko god da dugo živite u Beogradu, a ja sam žitelj od 1997. godine, stalno me iznenadi neka nova ulica, zgrada. Živiš sa gradom koji se menja i ozbiljna smo evropska metropola.
Gde vidite sebe za pet godina?
– Nikad se ne zna šta nosi dan, a šta noć, ali generalno svi moji planovi su vezani za Zvezdu. Došao sam u klub uz pomoć i podršku navijača, koju osećam i sada. Rekao sam im tada da sam došao da budem deo Crvene zvezde, a ne da mi moj jedini voljeni klub bude usputna stanica za neki posao. Znam šta sam zatekao, znam šta sada radim i znam šta će biti u budućnosti.
Piše: Sašo Ilijoski