Jahorina je jedna od najlepših planina Balkana, ali je njen potencijal bio potpuno neiskorišćen. Planski rad, stalno poslovno usavršavanje i dubinsko osećanje planine bili su dovoljni da se od nje napravi centar s najboljim odnosom cene i kvaliteta u Evropi, što i stranci prepoznaju
Očigledno je da direktor Olimpijskog centra “Jahorina” Dejan Ljevnaić živi za skijanje, ali je manje očigledno koliko studiozno pristupa svom poslu. “Pošto sam imao ogroman strah od neznanja, morao sam da učim sam i od nule. Taj pristup se isplatio, a pomoglo je i što radim posao koji volim najviše na svetu. Ali nikad neću znati dovoljno”, kaže on. Ipak, rezultati koje je za samo godinu dana ostvario sa svojim timom na najlepšoj planini Republike Srpske pokazuju da se još kako razume u to kako jedan planinski centar treba da funkcioniše. Zato o njemu govori s pijetetom. “U Evropi nema boljeg odnosa cene i kvaliteta, odgovorno tvrdim”, dodaje Ljevnaić.
Budući da ste bili generalni direktor Skijališta Srbije od 2008. do 2016. godine, kakve paralele mogu da se izvuku s OC “Jahorina”?
Ko voli skijanje, voli sve planine. U biznisu su, s druge strane, najvažnije ciljne grupe. Stara planina i Zlatibor su nudili porodični aspekt, Kopaonik je nudio i zabavu i biznis… Još pre četiri godine sam video neiskorišćeni potencijal Jahorine. Ima ogromnu visinsku razliku u stazama od 550 metara. U staroj Jugoslaviji joj parira samo Brezovica, a u Srbiji je ta razlika do 320 metara. Zato je Jahorina i dobila homologaciju za olimpijski spust, a taj brend je veoma važan u ovom poslu. Ima prednost blizine Sarajeva, kao velikog grada, međunarodnog aerodroma takođe, a nenadoknadiv je i domaćinski, neposredan šmek dobroćudnih lokalaca. Deset godina smo gradili i izgradili Kopaonik kao ozbiljan ski-centar, što potvrđuje i rast cene nekretnina, kao najbolji pokazatelj rada. Paralelu je moguće napraviti sa ski-centrom Bansko u Bugarskoj, koji je uložio koliko i mi, ali je cena nekretnina opala, jer ima samo jednu gondolu koja izvlači skijaše iz naselja na staze. A u ovom biznisu je najvažnije voditi računa o odnosu između kapaciteta staza, instalacija i smeštajnih kapaciteta, i to nekoliko godina unapred. Ako jedan od ovih kapaciteta zakaska, saniranje posledica je izuzetno teško. Skijaši su obrazovana, zahtevna klijentela, ski-sezona je vremenski ograničena i sigurno vam se neće vratiti ako im nešto ne odgovara.
U kojim još aspektima vam je iskustvo iz Skijališta Srbije pomoglo u vođenju OC „Jahorina“?
Na Kopaoniku sam znao se maskiram i da vozim najposećenije staze i uvek sam video ponešto za popraviti. Jer, tokom leta smo imali treninge i kurseve za zaposlene i direktive su jasne. Skijanje je sport koji nosi određene rizike sa sobom i odgovornost mora da bude na najvišem nivou. U jeku sezone, svaka žičara ima po oko 200 ljudi u vazduhu i ako jedna košta sedam miliona evra, a njen žičničar drži ruke u džepovima ili je zagledan u telefon, u slučaju nesreće neće vredeti ni jedan jedini evro. Naučio sam i da je važno cenama stimulisati prodaju višednevnih ski paseva, jer ćete tako povećati i turističku potrošnju. Naposletku, broj skijaša na svetskom nivou već godinama opada, izuzev ove godine. Između ostalog, skup je sport. Zato smo i ranije i sad organizovali besplatne dečje škole za decu iz okolnih lokalnih samouprava – na Jahorini 12.800 propusnica – i tako, nadam se, zanovili buduću klijentelu, pošto trenutno ni dva odsto srpske populacije ne skija. I, što je još važnije, uveli nove generacije u ovaj predivni sport.
U kakvom je stanju bio OC “Jahorina” kad ste došli?
Posledice rata i poslovnih odluka usporile su ostvarenje njenog potencijala. Promenili smo prvo vizuelni identitet – umesto nekih 16 putokaza na ulasku na planinu, stavili smo osvetljene olimpijske krugove. Olimpijskih planina nema mnogo u svetu. Stare žičare koje se nisu koristile smo srušili i prodali u staro gvožđe. Najveća zamerka iz prethodnih godina bila je da je Jahorina planina strmih staza, pa smo projektovali nove, blage staze. Povećali smo broj prodajnih mesta ski-pasova i eliminisali gužve. Napravili smo četiri nova parkinga i povećali kapacitet za hiljadu. Postavili nove kontejnere, iako to nije naša obaveza. Napravili smo dečje poligone i postavili novu infrastrukturu. Uveli smo ski-škole u regularne tokove i drastično povećali prihode. Rezultati su bili bolji no što sam očekivao. Imali smo 131 dan skijanja, prvi smo u staroj Jugoslaviji otvorili i poslednji zatvorili sezonu. To je već privuklo nove investitore. Na Jahorini se trenutno gradi pet hotela. Broj skijaša je skočio za 90 odsto, na 185.000. Prihodovali smo 500.000 evra više nego u prethodne dve sezone zajedno. Vrednost zemlje je skočila četiri puta.
Planina ne može da živi samo zimi i ne može da živi samo od skijanja. Koliko je važan event marketing?
Sproveli smo veliki projekat izgradnje akumulacionog jezera od 30.000 kubika na vrhu Jahorine, što će pomoći i pojeftiniti osnežavanje, a predstavljaće atrakciju i leti. Plasiranjem događaja na početku i kraju sezone, vi je produžavate i podstičete turističku potrošnju. Od Nove godine su nam gostovale najveće muzičke zvezde s ovih prostora, gostovaće i do kraja ove – Ceca je prvog decembra, na primer – održali smo i Trku poznatih na kojoj su učestvovali Bojan Križaj i Alberto Tomba, a u martu smo ugostili i prvo planinsko izdanje EXIT festivala. Napravili smo nove veze s turistima iz Kine, uskoro ćemo se okrenuti i ka mađarskom i turskom tržištu, a saradnju smo ostvarili i sa slovenačkim centrima. Ova sezona će biti posebna za Jahorinu i za mene, jer će se kod nas u februaru održati Olimpijske igre za mlade. Nema boljeg dokaza da nešto ipak radimo kako treba.
Piše: Slavko Stefanović