Poslednja zvezda jugoslovenskog novinarstva, majstor reči, televizijska zvezda sa šprahfelerom, Beograđanin po zanimanju, autor knjiga “Ogledi o Paja Patku”, “Beograd za početnike”, vlasnik dve nagrade Duda Timotijević za najbolju TV kritiku, osobeni filmski kritičar, zakleti zvezdaš, neprevaziđeni kafanski samuraj… ostatak dopišite sami. Verovatno najproduktivniji novinski pisac Bogdan Tirnanić znao je da kaže:
“Četiri decenije maltene svakodnevnog pisanja. Bez odmora, bez vikenda. Odeš u Pulu, gledaš filmove, piješ, juriš ženske, a onda moraš da pišeš o filmu Tončija Vrdoljaka, na primer. Skribomanija je neizlečiva bolest. Poput side, samo što muke duže traju i ne umire se brzo.”
Svoj prvi tekst objavio je u “Susretu”, listu Saveza omladine Beograda koji je zapravo i napravio. To je bio prikaz filma Hamlet sa Inokentijem Smoktunovskim u naslovnoj ulozi. Tvrdio je kasnije da je to bio pretenciozan, dugačak i dosadan tekst. Ali je zato pamtio da je u istom broju pisao o slikarki Mileni Pavlović Barili, koju je tada doživeo kao muzu, i zabavljao se pogađanjem ko bi joj od tadašnjih beogradskih frajera bio švaler, da je preživela pad sa konja.
Tirke je rastao između dva stadiona – Zvezdinog i Partizanovog – a gimnaziju je učio na Topčiderskoj zvezdi sa Titovim sinom Mišom, sinom Aleksandra Rankovića Mićom, sa mnogim drugim sinovima političara i generala koji su stanovali na Dedinju. Nije maturirao i on je dokaz da najbolji novinari nisu imali formalno obrazovanje. Ako ne verujete uzmite tekstove Mira Radojičića ili Aleksandra Tijanića.
Jedini zdrav život kome se godinama priklanjao je bio – pisati, pisati, pisati i… sedeti u kafani. Uz viski, naravno. Kada mu je to bilo zabranjeno, Novica je u bifeu Ateljea 212 nabavio pivo bez alkohola i tako se produžavala iluzija o zadovoljstvu kojeg je morao da se odrekne. Znao je da kaže kako sve u njegovom životu počinje u Klubu književnika, a tu je prvi put video i Daru Džokić, glumicu, koja će mu ubrzo postati žena i majka njihove Jovane.
Ako se izuzme film kao prva ljubav, Tirketova strast je zapravo bio fudbal. O tome je često pisao: “Prezime Tirnanić je slavno u fudbalskoj istoriji ove zemlje. Nažalost, nisam ja taj. To je bio moj stric Aleksandar, mada je i moj otac tvrdio da je igrao fudbal, samo nema dokaza za to. U mojim genima je ostala navijačka manijakalnost čemu sam dodao manijački odnos prema jednom klubu koji se zove Crvena zvezda.
Inače, ja ne umem da šutnem loptu i nikada nisam odigrao ni jednu fudbalsku utakmicu. Kao mali sam u kući imao porodične kopačke, a i danas se najviše bojim da mi klinci na ulici ne kažu: Čiko, dodajte loptu! Kako da je šutnem a da ne ode u suprotnom pravcu!?
Inače, najveći datum u porodici je bio kada je moj stric predvodio jugoslovensku fudbalsku reprezentaciju na Olimpijadi u Tampereu, u Finskoj 1952. godine. U polufinalu smo igrali sa Rusima, 20 minuta pre kraja vodili smo sa 5:0.
Na beogradskim ulicima su bili razglasi preko kojih se prenoslila utakmica i kada su Rusi do kraja utakmice izjednačili na 5:5, narod je plakao, Ranković je tražio da stric ide na Goli otok…
Relativno kasno sam počeo da pišem o fudbalu. Kada sam zbog politike napustio pisanje o filmu i drugim medijima, onda je fudbal bio pokušaj da na druga vrata sačuvam nešto malo radosti, pošto u pisanju o politici ne vidim nikakvo zadovoljstvo. To je budalaština. Tako se na kraju dogodilo da sam postao član uprave svog omiljenog kluba koji je za godinu dana skupio tri trofeja, sa valjda jedinim članom uprave koji ne ume da šutne loptu.”
Kada su neki pokušavali da mu kažu kako je Beograd malo mesto u odnosu na Čikago on bi im uzvraćao: “Kada je Real Madrid igrao u Čikagu, kada je Mančester Junajted poginuo u Čikagu vraćajući se sa utakmice? Sve velike filmove video sam u ovom gradu, sve velike predstave, sve velike koncerte, sve velike utakmice, sve velike kafane su bile u ovom gradu…”
Intervjuisao sam ga nekoliko puta, jednom, a to nije bilo jedini put, kada je najuren iz novina, pa je radio kao kreativni direktor kod svog prijatelje, oca srpskog marketinga, Dragana Sakana.
Kad počneš karijeru i proslaviš se najurivanjem, sve te nekako krene – šalio se kasnije sa tim. Teško je nabrojati o čemu je sve pisao, još teže o čemu nije.
I pored svega što je u životu uradio, znao je da kaže da mu je najveći uspeh što je video golu Milju Vujanović (u filmu Rani radovi Želimira Žilnika, gde je i Tirke glumio) i živog Čegevaru. Tokom boravka u Americi, u Nešvilu je upoznao jednog novinara koji se zvao Al Gor, i koji će deceniju kasnije postati potpredsednik SAD. Pitao je Tirketa da li zna šta je Džek Denijels. Da, rekao je Tirke na nemuštom engleskom, to je vaš nacionalni heroj. Al Gor je rekao: Odnesite gospodinu karton pića u hotelsku sobu!
Šuškalo se da je ovaj majstor pripovedenja zapravo jedan od nekadašnjih mladića o kojima je Momo Kapor pisao u Folirantima i Provincijalcu, koji po šljaci svog života, po šaci pepela nekad tako sjajne prošlosti, tragaju za onim što su voleli, uništili, izgubili, za sokom življenja. Kasnije je sve to lepo napisao, uobličio u priču u kojoj se našao i njegov neizbežni junak Hemfri Bogat.
Tirke je učinio da i oni koji nikada nisu čitali novine stanu ispred kioska, da se svi bogati duhom mogu osećati Beograđanima, da oni koji poput njega nisu umeli da šutnu loptu gutaju njegove fudbalske analize. Beograd bi mogao da mu se oduži jednim spomenikom. Toliko je zaslužio.
autor: Aleksandar Đuričić