Mnogo pre nego što je glavna parola studentskog protesta 1996-97: „Beograd je svet“, obišla planetu, Beograd je zaista bio svet. I svet je dolazio u Beograd. I to prvenstveno zahvaljujući festivalima – pozorišnom Bitefu i filmskom Festu. Ovaj prvi startovao je 1967. godine pod okriljem Skupštine grada, a njegovi idejni tvorci i kolovođe bili su Mira Trailović i Jovan Ćirilov – dvojac bez kormilara. U glavni grad su doveli pozorišnu avangardu, rušili tabue, borili se sa vetrenjačama, zbog njihovih godinama ranije osmišljenih programa zaljubljenici u pozorište su izvlačili najfinije toalete i hitali u teatar. Ona, gvozdena upravnica „Ateljea 212“, „Buldožer u bundi“, kako su je zvali, znala je da kaže: „Neka se o Bitefu piše, makar i dobro. Onog trenutka kada nestanu negativni komentari, Bitef je gotov.“ On, pozorišna legenda i hodajuća enciklopedija, decenijama posle njene smrti je nastavio da hoda utabanim stopama, a kada je i on morao da ode, Bitef je ostavio u sigurne ruke Anje Suše i Ivana Medenice.
Sa Jovanom sam imao privilegiju da razgovaram više puta o najintimnijim stvarima, a tema je često bila Mira. Govorio je da pored majke, koja je prirodno važna, najznačajnija žena u njegovom životu bila Mira Trailović.
photo: Arhiva Bitefa
„To je bila neka vrsta braka bez seksa. Ona je naš odnos na francuskom zvala amitié amoureuse, ljubavno prijateljstvo. Bila je vezana za mene koliko i ja za nju, pogotovu što sam na neki način bio neosvojiv i neuhvatljiv. Otimao sam se u svakom pogledu, prvenstveno emocionalno, jer sam imao i druga prijateljstva na koja je ona bila veoma ljubomorna: na moju ženu Maju, na Dragoslava Srejovića, na sve moje ljubavi. Htela je da se samo njoj posvetim, a meni je prijalo što je nekome toliko stalo“, pričao mi je Ćirilov u svom stanu, gde su glavni podstanari bile knjige, njih na hiljade i hiljade. Njihove svađe bile su svakodnevne.
„Nisam neka svađalica, ali sam morao da se suprotstavim da ne bih postao krpa. Ali Mira je bila i vrlo mudra: nikada se nismo rastali, a da se ne pomirimo. Te svađe su bile strašne, jednom sam toliko izgubio živce da sam sa stola u njenoj kancelariji uzeo poslužavnik sa šoljicama punim kafe i bacio ga na nju, naravno gađajući pored. Plafon je bio crn, a ona se tome smejala i svima pričala kako je meni stalo do nje, kada je uspela da relativno mirnog čoveka izvede iz takta.“ Ćirilov je u stanu imao i njen krevet, koji je kao relikvija stajao u uglu sobe – na njemu nije spavao.
„Ona je ljubav uvek kombinovala sa interesom. Skupljala je nameštaj i kada je videla da nema gde sve to da stane, da će je stvari progutati, odlučila je da mi proda taj famozni krevet. Kupila ga je, recimo, za hiljadu maraka, a meni ga je utrapila za hiljadu i sto, jer je u cenu uračunala i nosače koji su ga doneli u stan. Moju afirmaciju je volela do one granice koju je ona zamislila. Govorila je da sam sposoban, pametan, talentovan, da imam ukusa, ali kad to neko drugi kaže ili, recimo, u novinama tako napišu o meni – bila je ljubomorna. Tada ne bi govorila sa mnom celog dana, sve do uveče. Bila je strogi kontrolor moje slave.“
Ovaj nesvakidašnji tandem tek će biti inspiracija pozorišnim delatnicima, verovatno i onima koji će narednih godina dolaziti na Bitef. Te večeri kada smo pričali o Miri, Jovanu su pred očima iskakali svi njihovi gosti koje su oberučke dočekivali. Pričao je o tome kako je ona volela da svima njima bude majka, da ih sve šarmira, da ih sve voli. „Strašno je mrzela one koje nije mogla da osvoji, recimo Pitera Bruka i Boba Vilsona. Nije im bila interesantna, iako je upotrebila sav svoj šarm. Inače nije volela nedarovite, a za talentovane bi sve dala. Nikako nije mogla da shvati kakav to talenat ima Miki Manojlović. Čudila se zbog čega ga svi mi cenimo i volimo.“
Posebne priče su bile kada bi se ovom dvojcu pridružio i Mihiz, siva eminencija intelektualne elite. „Mirine i Mihizove priče, posebno one erotske, su nezaboravne. Oni su jedno drugom otvoreno pričali svoje erotske doživljaje, u čemu, nažalost, nisam učestvovao. Jednom su me nabeđivali da se drogiram, a kada sam zavrnuo rukave, a oni videli da nema ništa, rekli su da se špricam u debelo meso. Onda sam skinuo pantalone. U tom trenutku je ušla sekretarica Nela i potpuno se zapanjila kada je prema njoj sinula moja guzica. Ne verujem da su joj posle bilo šta objašnjavali.“ Nema potrebe ni da objašnjavamo ko su bili Mira i Jovan, a ni šta je bio Bitef. I šta će biti.
autor: Aleksandar Đuričić