Kula je smeštena na najvišoj tački Gardoša, naspram Kalemegdanske tvrđave na približno istoj nadmorskoj visini. Kao da prkose jedna drugoj i jačaju onaj fini rivalitet Beograđana i Zemunaca Dunav je neizostavni deo života u ovom kraju. Kažu da u gardoškim restoranima riba sama uskače pravo iz reke u tanjir
„Bog je šest dana stvarao svet, a onda se popeo na Gardoš i napio“, izreka je koja se vekovima prenosi sa kolena na koleno, a odnosi se na kraj u Zemunu, gde su nekada živeli samo ribari, lađari i ljudi kojima je posao bio vezan za reku, a danas je mesto za uživanje, inspiracija umetnika, boema i hedonista u potrazi za sokovima života.
photo: Dragan Bosnić
Centralno mesto u ovom živopisnom kraju zauzima kula visoka 36 metara, koja je sagrađena 5. avgusta 1896. godine, a posle 15 dana je bilo i svečano otvaranje. Toga jutra, održano je i bogosluženje u svim zemunskim crkvama. Arhitekte su kombinovale različite umetničke stilove među kojima neznatno dominira romanski, kako bi naglasile tradiciju i dužinu trajanja ugarske kraljevine. Građena je od kamena i opeke, a na vrhu kupastog krova nekada se nalazio orao čiji je raspon krila bio četiri metra. Otvorena je za posetioce kojima su na raspolaganju atelje i galerija Čubrilo, kao i izlazak na vidikovac sa koga se pruža veličanstven pogled na okolinu. Ovde je moguć direktan sudar sa burnom istorijom, a na osnovu arheoloških iskopina utvrđeno je da se na ovom području živelo već u doba starčevačke i vinčanske kulture. Sama kula ima nekoliko naziva, oko kojih je bilo i naučnih sporenja, ali sve to doprinosi jačanju mita. Kula Gardoš je naziv nastao po lesnom uzvišenju-bregu Gardoš.
Milenijumska kula se smatra najpravilnijim imenom, izabranim jer je podignuta u sklopu proslave 1000. godina od dolaska i boravka Mađara u Panonskoj niziji, koje se odnosi na razdoblje od 896. do 1896. godine.
photo:Đorđe Čubrilo
Narod je nazvao Kula Sibinjanin Janka, u spomen na mađarskog velikaša Janoša Hunjadija, viteza, princa namesnika i borca protiv Turaka, opevanog u mnogim narodnim pesmama. On je na zidinama Kalemegdana izvojevao svoju najveću pobedu nad Osmanlijama, koji su nadirali preko Dunava. Čuvena bitka za Beograd, koja je vođena 14-21. jula 1456. godine nije bila bitna samo za Beograd već i Zemun. Na desnoj obali Dunava na čelu hrišćanske vojske nalazio se Sibinjanin Janko. U tom periodu Ugarska je bila naklonjena Srbiji, upravo zbog njenih sukoba sa osmanlijskim carstvom. Osmanlije su na Dunavu, pored današnjeg restorana „Šaran“, uvezali lancima svoje brodove, kako bi sprečili dolazak ugarske pomoći sa severa. Janko je sa svojom vojskom uspeo da razbije blokadu, porazi Osmanlije i time ostvari najveću pobedu hrišćana nad Osmanlijama u 15. veku, i obezbedi mir na jugoistočnim granicama Ugarske u narednih 70 godina. Samo tri nedelje po okončanju bitke, dok je slavlje zbog pobede još trajalo, Hunjadi je umro od posledica kuge u jednoj od kula u utvrđenju Gardoš. Kako je sećanje na velikog ratnika i mesto gde je preminuo ostalo jako dugo u pamćenju među Srbima, nakon što je podignuta kula na Gardošu, narod je nazvao njegovim imenom.
Kula je smeštena na najvišoj tački lesnog brega Gardoš, nekako, u istoj liniji ili naspram Kalemegdanske tvrđave na približno istoj nadmorskoj visini, oko 105 metara. Kao da prkose jedna drugoj i jačaju onaj fini rivalitet Beograđana i Zemunaca. Sa svih strana okružena je kućama i drugim objektima, a pored same kule na brdu se nalazi i zemunsko groblje. O podrumu kule ispredane su mnoge misteriozne priče. Jedna od takvih legendi je i da iz njega vodi tunel kojim se, ispod Dunava, može stići do tvrđave na Kalemegdanu.
Nije ni ovoj kuli uvek bilo lako, imala je čudnu sudbinu. Godine 1919. popravljana su oštećenja nastala za vreme Prvog svetskog rata, a potom je imala periode u kojima je služila kao umetnički atelje, ali i kada je bila potpuno ruinirana. Razgovori o njenoj sudbini i obnavljanju uvek su nailazili na sumnjičavost, jer su se malobrojni ljudi i dalje dobro sećali šta ona predstavlja. Pod stalnom pretnjom mađarskog revizionizma mnogi su smatrali da kula na Gardošu ne treba da postoji, da je treba pustiti da propadne sama od sebe i tako nestane jedan od poslednjih simbola nekadašnje Mađarske monarhije.
Kula Gardoš danas je pod zaštitom Zavoda za spomenike Republike Srbije.
Dunav je neizostavni deo života u ovom kraju i njime plove najrazličitije legende. Kažu da u gardoškim restoranima riba sama uskače pravo iz reke u tanjir. I za takav gastronomski užitak vredi preći i stotine kilometara.
Autor: Aleksandar Đuričić