Ako želiš nekoga da razumeš, moraš da sagledaš situaciju iz njegovih cipela, a moglo bi se reći i patika – za trčanje. Verujem da je takva situacija i kada je Beogradski maraton u pitanju – dok sam ne zategneš pertle i ne pokušaš da savladaš te kilometre, ne možeš u potpunosti da razumeš euforiju i energiju koju ta manifestacija nosi, a kamoli koliko samo jedan istrčan polumaraton može da ti promeni život.
Ljudi ne razumeju kada kažem da mrzim da trčim, a iza sebe imam desetak istrčanih polumaratona i raznih uličnih trka. Iako sam oduvek bila aktivna u raznim sportovima, trčanje je uvek delovalo kao kazna. Dok jednog dana nisam shvatila da je i buckasti komšija istrčao beogradskih 21, a da se ja patim na drugom krugu trim staze na Košutnjaku. Tako sam tog dana iz čistog inata zacrtala da ću se sledeće godine i ja spremiti za taj čuveni polumaraton, da bih ga tek tri godine kasnije zapravo istrčala. Od tada, iz ljubavi prema tom osećaju samopobede, ja svake godine istrčim makar dva, ma koliko me mrzelo.
Zašto doći od 0 do 21?
Kao što rekoh, prošle su tri godine od trenutka kada sam pomislila da ću istrčati, do prve istrčane polutke u Sarajevu. Da, to čak nije bio polumaraton u Beogradu koji je bio inicijalni cilj. Realnost je da sam se pripremala svega mesec i po dana, ali sam uspela, jer sam napokon to zacrtala. Trčanje je došlo kao terapija nakon što sam dala otkaz, preselila se i preknula dugogodišnju vezu. Da budem iskrena, ja tada fizički nisam bila najspremnija za taj poduhvat. Vremenom shvatiš da ti nikada nisi dovoljno spreman za trku, jer uvek želiš da ti rezultati budu što bolji. Pitanje više nije da li ćeš završiti trku, jer se to podrazumeva. To je najneverovatniji osećaj koji čovek moze da doživi – osećaj da možeš, bez dileme.
Šta se zapravo promenilo i na koji načina sam se ja promenila?
Nije se promenilo gotovo ništa u vezi sa mojim telom, kondicija mi je na sličnom nivuo – ali se u meni probudio jedan pobednik i lestvica nemogućih prepreka se vinula u nebesa. Dogodi se trenutak da ti je krug oko Ade Ciganlije “samo” jedan, da se podrazumeva da možeš da istrčiš polumaraton, a da je jedino pitanje koliko ćeš ga brzo završiti. Zatim se dogodi da na sve posmatraš drugačije. Gradovi dobiju drugu dimenziju, prepreke postanu izazov a ne smetnja, cilj postane zadovoljstvo bez obzira na težinu puta.
Kako doći od 0 do 21?
I dalje ne podnosim da trčim, često sama pomisao na trening mi deluje naporno. I dalje više volim da uživam hedonistički i odmaram, nego da redovno tri puta nedeljno treniram, ali se nikada neću odreći osećaja koji mi donosi istračan polumaraton – i zbog toga ću uvek biti dovoljno pripremljena da znam da mogu da završim jedan polumaraton. Ko zna, možda jednog dana završim i celu trku od 42 kilometra. Tvrdim vam, gotovo svako može da završi polumaraton u zadatom vremenu koje iznosi maksimum 3 sata. A za to vam nisu potrebne vrhunske pripreme, samo zdrava volja, nešto zdraviji način života i funkcionalno telo. Za rezultat bolji od 2 časa je već potrebno makar malo više trenirati a za to vam predlažem da se posavetujete sa nekim stručnijim licem.
Dok pišem ovaj tekst nalazim se u kamp prikolici u Dolini smrti, između Los Angelesa i Las Vegasa, na trci zvanoj The Speed Project. Tim sa kojim trčim poslednje tri godine, Belgrade Urban Running Team, je pozvan da predstavlja Srbiju među 50 svetskih timova na ovoj, jednoj od najekstremnijih štafetnih trka. Zadatak je da timski istrčimo ukupno 550 km, koliko ima između ova dva grada, u najkraćem mogućem roku. Naš cilj je da to uradimo za manje od 44 časa – tim od 10 trkača iz Beograda, jedan RV, dva automobila i 4 pomoćna člana, i eto, među njima se nalazim i ja. Da mi je neko rekao pre tri godine da ću se jednog dana naći u ovoj situaciji verovatno bih mislila da ima bujnu maštu. Danas, iza sebe imam istrčane polumaratone u svim prestonicama bivše Juge, trčala sam najmasovniju trku u Vašingtonu, polutke u Kelnu i Barseloni i nekolicinu drugih trka po regionu. Tu se neću zaustaviti sigurno. Dok se prisećam svojim stidljivih trkačkih početaka i dok sam na jednoj od najvećih avantura u svom životu mogu da vam kažem da ja najbolja stvar koju možete da uradite za sebe je da savladate stvari koje ne volite, koje su korisne ali vas generalno mrzi da ih radite. Operite sudove, pojedite nešto manje ukusno ali zdravo, vežbajte, istresite tepihe, istrčite barem trku zadovoljstva od 5km na ovogodišnjem Beogradskom maratonu. Tvrdim vam da će vam život momentalno postati bolji. Tada će vam manje smetati i zatvorene ulice 14. Aprila, imaćete više volje i razumevanja za turiste i trkače, grad će vam postati drugačiji, ulice će biti vaše. Ko zna, možda sledeće godine istrčite i polumaraton. Ne kažem da morate, trčanje je samo jedna od aktivnosti koja može da vam oplemeni život, pronađite svoje pokretačko gorivo i pomerite granice nemogućnosti.