Odrastanje u lučkom gradu i prilika da posmatra velike brodove kako pristižu u Francusku, pobudila je maštu Žila Verna, koji je pišući odgovorio na čovekovu potrebu za avanturom i želju da se kreće i saznaje šta se nalazi iza granica nama poznatih predela, ulica, gradova, država.
Prvi svetski putnik iz Srbije je bio Milorad Rajčević. I on je, slično junacima Vernovog romana Put oko sveta za osamdeset dana, u svoju avanturu pošao nakon opklade sa braćom Mitić, izdavačima lista „Mali žurnal”, da će u roku od dve godine obići svet. Rajčević je rođen 1890. u okolini Prokuplja, a već u petnaestoj godini se uputio u Beč na studije slikarstva; na osnovu podataka kojima raspolažemo, ispostavlja se da je do tamo išao peške. Umesto likovnih radova, za sobom je ostavio zbirku autograma znamenitih ličnosti tog doba, dve knjige Na dalekom istoku i Iz žarke Afrike, i mnoštvo putopisa, koje je redovno objavljivao u „Malom žurnalu”. Godine 1910, nakon što je već posetio Ameriku i proputovao Evropom i delom Azije, Rajčević je pošao na put oko sveta na koji ga je, kako je zabeležila ondašnja štampa, ispratilo pola Beograda. Mnogo ljudi je rado čitalo o njegovim avanturama, a vesti su uredno stizale u redakciju pomenutog lista. Interesovanja se do danas nisu mnogo promenila – pojedinci se odlučuju na put oko sveta, ostali rado prate njihov podvig na društvenim mrežama. Ko su moderni svetski putnici?
Anja, Strahinja i jazavičar Šnjur u domobilu
Bila je nedelja. Njih dvoje su u povratku sa svadbe u Crnoj Gori prolazili kroz Žabljak. Nije im prijalo što se putovanje već završava i što radni dan, uopšteno govoreći, znači bacanje sidra na jedno isto mesto najveći broj dana u godini. Tada su Anja i Strahinja prvi put ozbiljno razgovarali kako ostvariti ono o čemu je mnogo ljudi razmišljalo – kako doći u priliku da stalno putuješ? Strahinja Tanasković se seća da je kao dečak želeo da bude Betmen i da vozi betmobil. Danas, iako je po struci programer, osmišljava reklame i vozi „domobil”, stari kombi koji je uz pomoć veštih i dobronamernih ljudi, sa malo novčanih sredstava, preuređen u kuću na točkovima. Anja, Strahinja i njihov pas Šnjur u domobil su se uselili aprila 2018. i do zime su prešli 35.000 kilometara. Na ovoj ruti se našla jedna naročito inspirativna seoska fešta u Portugalu, surf u Engleskoj i žurka u penzionerskoj diskoteci u Berlinu. Brinulo ih je da li je kombi siguran kao mesto za život i ispostavilo se da jeste. Istina, posle samo dva dana puta, crkao im je motor u Đevđeliji, gde je ostao narednih 25 dana na poravci. Makedonsko-grčku granicu su prepešačili da bi nekako stigli do Sitonije gde su kampovali u šatoru i čekali na svoj domobil. Srećom, sve je prošlo kako treba. Strahovali su da će na granicama morati da čekaju u redovima za kamione, što nije bio slučaj. Najuzbudljivije iskustvo im je iz Toskane, gde su naišli na privatno jezero, pa su uprkos katancu i upozorenju preskočili ogradu i goli se bućnuli u vodu smaragdne nijanse.
Anja Vuković je po profesiji ekonomista, a od detinjstva je pokazivala sklonost ka preduzetničkim avanturama. Kao mala je ispred kuće svojih roditelja prodavala pečene orahe i pivo. Kada je porasla proslavila se pričom o tome kako je u kambodžanskom Kampotu, tokom prvog putovanja u Aziju, zajedno sa Strahinjom pripremila banane u umaku od domaće čokolade koje su prodavali turistima. Za dva sata zaradili su sto dolara, što je dobro došlo njihovom budžetu za nastavak putovanja na indonežanski Bali i u Šri Lanku. Podatak koji je naročito iznenadio čitaoce njihovih avantura (ulogu „Malog žurnala” preuzeli su Blic, NOIZZ i društevne mreže) jeste da su na daleki put, koji je trajao devet meseci, pošli sa 500 evra. Istina je da obično tako i bude, jer upravo oni koji se odreknu uobičajenog načina promišljanja života, omeđenog radnim vremenom, uvreženim sistemom vrednosti i drugim standardima, hrabri i svesni da ipak postoji i neki drugi način, jedino i mogu da se snađu u ulozi pustolova. U Pnom Penu su dobili priliku da osmisle i snime reklamni spot za jedan luksuzni bar, a od zarađenog novca su već sutradan kupili avionske karte za Bali. Na Šri Lanci su vlasnicima hotela nudili da, u zamenu za smeštaj i hranu, fotografišu njihove ugostiteljske objekte. Trenutno preuređuju drugi kombi, a domobil-prvenac se iznajmljuje budućim svetskim putnicima.
Ognjen u Siriji, Iranu, Indiji…
Početkom 2012. godine, kada smo se spremali za obilazak istočnog dela indonežanskog arhipelaga, Ognjen me je upozorio da su, ako nameravam da putujem, neophodni ili novac ili vreme. Nismo raspolagali sa mnogo novca pa smo kopnene delove prelazili u kabinama kamiona, u društvu dobronamernih vozača, a vezu između dva ostrva činili su trajekti. Retko smo plaćali smeštaj, jer s obzirom da smo posećivali turistički nepopularna mesta, stanovnici ostrva Lombok, Sumba, Sumbava i Flores bili su više nego radi da nas ugoste. Da će neko biti spreman da s putnikom namernikom podeli jedino što ima, mada zvuči kao opšte mesto – dogodilo nam se. U jednom siromašnom, muslimanskom selu na Floresu, meštani su izneli sve što su imali da večeramo zajedno. Pirinač, ljuti sos i 7 riba veličine sardine trebalo je da zasiti nas desetoro. Naravno, ovakav način putovanja iziskuje da se putnik u pojedinim trenucima potpuno odrekne komfora, potrebe za ličnim prostorom, često i vremena za sebe, kao i da ima mnogo strpljenja, poštovanja i razumevanja za druge. Takođe, ne sme se smetnuti sa uma da je jugoistočna Azija, a naročito Indonezija, jedno od retkih mesta na planeti gde su rizici ovakvog putovanja minimalni, kao i da smo se mi na istok ove prelepe zemlje uputili nakon što smo šest meseci proveli studirajući na Javi, centralnom indonežanskom ostrvu. Posle tri nedelje, ja sam odlučila da se po svaku cenu vratim nazad. Ognjen je nastavio dalje prema Molučkim ostrvima. Drugu polovinu 2012. proveo je putujući sa Istoka prema Srbiji. Avionom se kretao iz Džakarte, preko Kuala Lumpura, Kolomba, Dubaija i Bejruta, odakle je narednih dvadesetak dana kopnom putovao do Čačka. Tom prilikom se po drugi put našao u Siriji. Rat je na nekim mestima već buktao, i on je imao mnogo sreće da je ubrzo uspeo da pređe na teritoriju Turske.
Ognjen Petković je antropolog. Njegovo interesovanje za druga mesta, predele i kulture počelo je pre nego što je pošao u školu, kada je u kuću doneo veliku mapu sveta, koju je godinama kasnije proučavao, iscrtavajući linije železnica, reka, granica. Kasnije je sam crtao mape i praktične rečnike na kolutovima papira za kasu. Sa prijateljicom Majom je 2008. prvi put obišao Siriju. U Alepu su u vreme molitve posetili džamiju. Bili su zainteresovani za običaje domaćina, što je pobudilo interesovanje Sirijaca prema svojim mladim gostima. Već sutra je u njihovu čast organizovan ručak na periferiji grada, a na zajednički obed je pozvan i prevodilac. Ognjen će sa tog ručka pamtiti da Sirijci nisu mogli ni da pretpostave da je pilav jelo koje se nalazi i na našem nacionalnom jelovniku, pa su za goste sa „zapada” ispekli picu od debelog testa. Takođe se seća pitanja koje mu je postavio jedan od domaćina: „Koliko je veliki Alah?” Kao i egzaktnog odgovora – čoveku je, naime, potrebno 400.000 godina da bi prešao razdaljinu između resice na Alahovom uvu i vrha ramena. Posle posete Palmiri i Raki sledio je internacionalni Damask, neobično mesto širokih avenija.
Dve godine posle putovanja duž indijskog okeana, Ognjen je na putu autostopom kroz Bosnu, Bugarsku, Tursku, Iran, Indiju i Kambodžu, da bi leta 2015. skrenuo strogo zapadno prema Nemačkoj, Austriji, Francuskoj, Španiji i Portugalu. U iranskom morskom gradu Čabaharu, na granici sa Pakistanom, upoznao je putnika koji je na njega ostavio snažan utisak, sličan onom kakav obično on ostavlja na ljude. To je bio čovek koji je malim drvenim jedrenjakom stizao do Indije, i dalje, do Somalije. Slično Rajčeviću, samo čitav vek kasnije, i ovaj svetski putnik promišlja s mnogo razumevanja sredinu i okolnosti u kojima se ljudi kreću i žive.
Jer, svetski putnici upravo su velikim delom definisani znatiželjom, ali i distancom koju u odnosu na svet neguju. Nije to ni gordost ni hladnoća, više je svest da se sa putovanja uvek vraćaju kao neko drugačiji, neko ko ponovo treba da se prilagodi na klimu, vremensku zonu, ukuse, navike; baš zbog obilja različitosti i novina s kojima se susreću, a koje ih na posletku dočekaju i na mestu sa koga su se otisnuli.
Piše: Ivana Slavković