To je odlično napisan lik kojeg sam oblikovao od osobina ljudi koje sam upoznavao turbulentnih devedesetih. Crnjanski je rekao da je zavičaj ono što odaberete, a meni se sve životno važno desilo u Beogradu.
Razgovaramo s Tihomirom Stanićem, velikanom glumišta s više od 100 uloga u pozorištu, na filmu i televiziji, filmskim producentom i profesorom na Akademiji umetnosti. Njegovo tumačenje uloge inspektora Predraga Marjanovića u seriji „Ubice moga oca“ dalo je domaćoj televiziji jednog od najzanimljivijih likova u skorije vreme, Stanić je stekao novu popularnost, a domaćinstva po Srbiji dobila su omiljenog, harizmatičnog policajca koji obitava u moralno sivim zonama.
Možda je bezobrazno reći da je uloga po mojoj meri, ali je po meri mojih očekivanja. Iz razgovora s policajcima i njihovim porodicama, biznismenima, tužiocima, vidim da je serija i tematski društveno relevantna. Nije slučajno u prvoj sezoni pisalo da se radnja odvija „ne tako davno, u zemljama fioka i fascikli“. Imali smo sreće što se scenarista i reditelj Predrag Gaga Antonijević vratio iz Amerike, jer je njegova energija slična onoj koju smo imali pre 25 godina. On nam ju je vratio profesionalno, a meni i privatno. Zahvaljujući popularnosti serije „Kraj dinastije Obrenović“, devedesetih su insistirali da se sa mnom druže ljudi s obe strane zakona i egzistencije, visoko i nisko pozicionirani. Zbog bogatog životnog iskustva, inspektora sam unapred znao. Pravio sam ga od osobina ljudi koje sam tad sretao. Neposredno pre snimanja druge sezone, završio sam snimanje serije „Psi laju, vetar nosi“, gde su lik i šminka drugačiji. Dok su me prvog dana snimanja šminkali za inspektora Marjanovića, preslišavao sam se i u jednom trenutku sam u ogledalu prepoznao tog čoveka. Na godinu dana sam ga bio ostavio, a postao je stvaran. To mi se nikad ranije nije desilo.
Kakve vas uloge privlače?
Nema pravila. Uvek me je vodila intuicija. Jedino njome ne možemo da upravljamo, a kalkulacije nikad ne urode plodom. Ovu ulogu sam prihvatio bezuslovno. Nismo razgovarali o terminima i honorarima. Zvali su me na kasting, pošto me Gaga nije znao. Rekao mi je da me sticajem okolnosti nikad nije gledao. Ja sam njemu rekao da sam gledao njegova dela, ali da mi se ništa nije dopalo. Nisam želeo na kasting – uradio sam samo jedan, pred upis na novosadsku Akademiju umetnosti, i tad su me jedva primili, zahvaljujući Dejanu Mijaču koji je prepoznao moj dar. Da nisam te godine konkurisao i da me Mijač nije primio, sad bismo možda pričalo o atomskoj fizici, pošto sam to hteo da studiram. Deset dana kasnije su me ponovo zvali zbog serije, pod uslovom da oslabim nekoliko kilograma, doduše. Svaki glumac je sklon mišljenju da je neko drugi dobio ulogu namenjenu za njega. Davno sam shvatio da su moje uloge samo one koje do mene dođu i koje ostvarim. Zato se ne treba skrivati na mestima gde vas uloge ne mogu naći. Mene su jedno vreme tražile po pozorištima, recimo, a ja sam sedeo po pozorišnim bifeima. Tamo me nisu očekivale, pa ni tražile. Nisu verovale da tako plemenit, dobar i pametan čovek može da upropasti svoj talenat. Srećom, šesnaest i po godina ne pijem. Na vreme sam popio količinu koja mi je bila namenjena.
Šta možete da kažete o trećoj sezoni?
Serija je dobila nešto što je život sam – nepredvidivost. Mislim da ni sami autori više ne znaju u kojem smeru će se radnja i likovi razvijati. Kad sam u dobroj formi, pred spavanje zamislim sutrašnji dan, pa i neke događaje na ivici čuda. Najčešće se ostvare. Mislim da su likovi uzeli stvar u svoje ruke, a i glumci svojim pristupom utiču na njihove sudbine. Najpreciznije je možda reći da svi zajedno oblikujemo seriju.
Bili ste umetnički direktor Narodnog pozorišta Republike Srpske, kada ste osmislili i jedan filmski projekat od nacionalnog značaja. O čemu je reč?
Tehnički direktor te ustanove Dragoljub Milić je 2005. došao u Beograd s odštampanom vizit-kartom na kojoj je od podataka pravilno pisalo samo moje ime, ispod kojeg je pisalo „umjetnički direktor“. San svake Crnogorke je da joj sin bude direktor, a moja mama je Crnogorka i prihvatio sam da u roku od dve godine, koliko sam zacrtao, uradim nešto za svoj rodni kraj. Tamo sam odveo Petra Kralja, Svetlanu Gojković, Đuzu Stojiljkovića, Mišu Janketića… Ti ljudi, od kojih sam mnogo učio, igrali su predstave i sarađivali s mladim glumcima. Neke predstave još žive. Tamo me je sin jednog prijatelja pitao zašto nikad nije snimljen film o Jasenovcu. Goran Marković me je pitao hoću li ja to uraditi, i, ne znam zašto, rekao sam da hoću. Osnovao sam producentsku kuću i snimio filmove Turneja, Neprijatelj, Top je bio vreo, Falsifikator… kako bih ispekao zanat i stekao reference. Izneo sam svoj plan na sastanku s predstavnicima vlada Republike Srpske i Republike Srbije kada mi je obećan budžet za film o Jasenovcu. Po cenu velike lične propasti, koju sam preživeo zahvaljujući angažovanju u Zepter kompaniji, svoju reč sam održao. Pare koje su mi obećane su izostale. Ipak sam uspeo. Sledeće godine će biti snimljen film o Jasenovcu.
Kakav je vaš odnos prema Beogradu?
Miloš Crnjanski je rekao da je zavičaj ono što odaberete. Meni se sve životno važno u Beogradu dogodilo, pa mogu da kažem da sam se zapravo u njemu rodio. Ne znam gde bih drugde radije proveo dan. Lepo mi je da prođem kroz rodno selo Šeškovci ili kroz Johovu, gde sam odrastao, ali samo na putu iz Beograda i do Beograda.
A kakav je prema Ivi Andriću?
Ja sam Andrić sam. Godine 2001. sam uz pomoć profesorke Ljilje Mrkić Popović svaki dan pet meseci napamet učio jednu celinu iz četiri prva poglavlja Na Drini ćuprije. Isprva sam je govorio u liku Ive Andrića, ali me je to ograničavalo u izrazu. Tada nisam mogao da nađem ulogu koje se ne bih stideo, pa mi je ovo bio umetnički i egzistencijalni beg. Filmska produkcija me je odvojila od Andrića, osim u nekim prigodnim prilikama, a u poslednje vreme sam mu se vratio. S velikom radošću to izgovaram, bilo kome ko me pita: „Kako ono beše ide…“ U kafani, u bašti hotela Zepter, u društvu. Njegove rečenice imaju magičnu moć. Tačne su, naprosto, istinite.
Piše: Slavko Stefanović