Ljubav se često izražava tepanjem, to je siguran znak da neko ili nešto u vama budi posebne emocije, recimo “mamin sinčić”. Posebne kategorije su “slaninica” i “rakijica”. Ti deminutivi otkrivaju specifične strasti spram ovih gastro užitaka, koji razdražuju nepca.
“Hoćemo po jednu rakijicu?”, jeste pitanje kojim se izražava gostoprimstvo. Iako retko baš ostane na jednoj rakijici, ovo pitanje dobrodošlice moglo bi da stoji na tablama, na ulazu u skoro sve balkanske zemlje. Iako se ovaj žestoki napitak služi i u Mađarskoj (pálinka), Rumuniji (rachiu/răchie), kod Slovena se zove žganje (i nije poznato da joj tepaju), a neprevaziđena je italijanska grapa, ipak poseban značaj ima na ovom podneblju. Crnogorci prvu jutarnju kafu bez loze zovu udovica.
Reč rakija je arapskog porekla i potiče od kovanice “al-rak”, što u slobodnom prevodu znači znoj. U naše krajeve je stigla s Turcima, pretpostavlja se u XIV ili XV veku.
Opšte je poznato da se proizvodi jednostrukom ili dvostrukom destilacijom mase koja se dobija alkoholnim vrenjem voća, raži, krompira… U slučaju kada se rakija proizvodi od voća koje ima nešto niži procenat šećera, kao što je jabuka, vrši se višestruka destilacija mase, da bi se dobila željena koncentracija alkohola i čistoća napitka. Jabukova masa se uglavnom destiliše tri puta i takvim postupkom se dobija rakija jačine 45 procenta, što označava procenat alkohola.
Posle prve destilacije se dobija tzv. “meka” rakija sa manjim procentom alkohola, a ponovnom destilacijom “meke” rakije dobija se “prepečenica”. Radi ubrzanja procesa vrenja nekad se dodaje šećer, što povećava količinu dobijenog destilata, ali dovodi i do smanjenja njegovog kvaliteta. E, taj koji se usudi da je pošećeri, smatra se svetogrdnikom!
Srpska šljiva bi mogla da bude svetski brend, ali nažalost još uvek nije. Koliko je duga tradicija pravljenja ovog napitka, pokazala je i prošlogodišnja izložba Josifa Vacića, kustosa u Etnografskom muzeju, “Praviti i piti rakiju”. Posetioci su mogli da vide, pored predmeta i fotografija iz fonda Etnografskog muzeja, i specijalno konstruisane kazane u kojima se proizvodi. Postoje dva različita tipa kazana koja su bila u upotrebi tokom XX veka. Prvi je “seljački kazan”, koji su pravili sami domaćini ili vešti ljudi iz sela, dok je drugi tip kazana “lampek” ili “mašinski kazan”, koji proizvode zanatlije. Ložište za “seljački kazan” se zidalo od blata i zemlje, a svi delovi (osim samog kazana u kome vri kljuk) često su pravljeni od drveta. Na jugu Srbije, za izradu posebnih delova: kapaka, lula, tabarki, pa čak i samog kazana, koristila se glina. Lampek je takoreći jedini tip kazana koji se danas u domaćinstvima koristi za proizvodnju rakije.
Ovaj napitak je duboko ukorenjen u srpsku tradiciju i, kada je prava domaća šljiva u pitanju, stranci ne žale novca da dođu makar do flaše, a domaćin, ograničen količinom koju ima, dobro pazi kome je prodaje, vodi računa da li će kupac znati dovoljno da ceni njegov proizvod. Ako mu se učini da kupac nije po meri, izgovoriće čuvenu rečenicu: “Nemam ni za lek.”
I, zaista, pridaju joj se isceliteljska dejstva. Uostalom, šta skida bolje temperaturu od obloga natopljenih rakijom.
Pečenje rakije predstavlja svojevrsni događaj u svakom domaćinstvu. To se uglavnom radi u jesen. Oko kazana se okupe svi muški članovi domaćinstva, od staraca do odraslih dečaka, a uz njih su i komšije, prijatelji i rođaci. Prisustvo dečaka procesu proizvodnje rakije predstavlja svojevrsnu priliku da zavire u svet odraslih, da izgube nevinost kada je “vatrena voda” u pitanju.
Nema pravog slavlja bez rakije. Kada se rodi dete, prilikom čestitanja, pored poklona, obevezna je flaša rakije. Pri ispijanju prve čašice nazdravlja se novorođenčetu i roditeljima. Na svadbama stari svat ponudi zvanicama pljosku s rakijom. Za stolom se služi uvek u staklenim čašicama. Nezaobilazna je i na sahranama, pije se u pomen pokojnika – “za njegovu dušu”, odaspe se malo pića na zemlju i spomene pokojnik.
A svaki iskreni prijateljski razgovor u kafani, kada vam se ne rastaje, kada morate još nešto da kažete, završava se: “ꞌAjde, po još jednu.”
Autor: Aleksandar Đuričić